Sjedim jučer s mužem na podu. Iako već odavno pod nije najsigurnije mjesto za odložiti bebu, dijete nam hoda i govori, mogli bismo se opet vratiti na kauč, ali mi i dalje živimo na podu. Gledamo filmove ležeći na podu, pijemo vikendom kavu na podu, čitam knjige na podu. Pod potpuno mijenja životnu perspektivu i nevjerojatno je univerzalan.
Uglavnom, sjedimo na podu i razgovaramo, dok se dijete plete po nama i prekida nas svaki čas. U jednom trenutku pitam ga:
- Slažeš li se sa mnom da... – pokušavam sročiti misao.
- Slažem se. – on me prekida i daje tipični odgovor dobro odgojenog supruga. Nakon što smo se prestali smijati, drugačije oblikujem pitanje.
- Mislim da je ljudska ljubav uvijek nesavršena, čovjek ne može potpuno nesebično voljeti, što ti misliš?
On se i ovaj put složi sa mnom, usput mi u zraku crtajući koordinatni sustav. Ljudska ljubav je asimptotska, i koliko god se približava liniji savršene, potpuno nesebične ljubavi, nikada ju ne dosiže. Objašnjava mi on kao tipično inženjerski profesionalno deformiran muškarac.
- Eto, to je jedan od razloga zbog kojeg te volim svojim nesavršenom ljudskom ljubavi. – odgovaram mu s osmjehom.
Oduvijek sam znala da ne bih mogla biti s nekime tko je iste struke kao ja. Dovoljno mi je osam sati pravnih termina. Doma, doma želim bujicu tuđih misli potpuno drugačijih od mojih. Kad sam birala fakultet nakon srednje škole, druga opcija mi je bila PMF - matematika. Zapravo pravo i nije tako različito od matematike. Imaš sustav pravila i problem koji moraš riješiti. Samo što riječi za razliku od brojeva ipak malo više kompliciraju stvari. Nedostaje mi matematika, njezina jasnoća, univerzalni jezik kojim se može sve opisati, pa čak i ljubav.
Ne vjerujem da ijedan čovjek može savršeno voljeti. Ograničeni smo, prvenstveno svojim tijelom, a onda teretom proživljenog. Drži me tri dana budnom, ili tri dana gladnom, i vjeruj mi bit ću zvijer, a ne biće puno ljubavi. Ili kad majka utopi svoje četvero djece u kadi, vjere mi, nije to učinila zato što ih nije voljela, cijeli set ograničavajuće ljudskosti bio je na djelu. Ili roditelji koji svojeg 35 godina starog sina, koji gubi dane na kompu, svojom nesavršenom ljubavi hrane, odijevaju, i time mu čine veće zlo nego da ga izbace iz kuće i tako natjeraju na djelovanje. Ljudska, nesavršena ljubav, čini mnogo zla po svijetu. Mi nismo u stanju 24-sata, 7 dana u tjednu, cijeli svoj život savršeno voljeti. A istinska ljubav po meni bi morala biti konstanta, ideal kojem težimo.
Čak kad činimo dobro svojom ljubavi, kad je ona najbolja što može biti, ljudska ljubav u sebi krije trunke sebičnosti. I to je u redu. Dokle god se trudimo, dokle god nastojimo biti najbolji što možemo. Ljudska ljubav niti ne mora biti savršena. Dovoljno je što je asimptotska.
Post je objavljen 28.03.2018. u 09:36 sati.