Marketing
Isus 100 % sigurno postojao?
Čuvajte sjećanja na Mene!
Jedinih par detalja o "povijesnom" Isusu napisao je samo jedan jedini poganski grčki nepoznati autor u spisu mnogo kasnije nazvanu ofrlje "po Marku" od kojega su druga tri Grka (crkvenjaci izmislili imena Luka, Ivo i MateJ) prepisivala i prepravljala u letu, po svom ćefu, izmišljajući svoje teološke dodatke, jedan naraštaj kasnije i prostorno daleko od navodnih veličanstvenih događanja oko novozavjetnog Boga Isusa. Sve te spise su naknadno lažljivo prepravljali opet nepoznati pisci.
Lik Bog_O_Isus zapovijeda da se sjećanja na sve Njegove riječi i djela pobožno čuvaju, štuju i detaljno zapamte. Kako to da kršćani nisu upamtili najvažnija mjesta i datume 33 godine duga zemaljska života Sina Božjega na Zemlji? Originalne spise? Njegov jedinstven božanstveni posjet s neba u povijesti svemira. Međutim, crkveni plaćenici su uprli sve snage da prikažu ono što im je itekako važno: tobože neprekinuti lanac svoje serije papa, sve od Svetoga Petra, a ovoga do Isusa na Zemlji. Autore svojih evanđelja, posebno "po Marku" su zaboravili, ne znaju tko su bili, zašto su pisali, što je kasnije bilo s njima, odakle im oodaci, jesu li postojali spisi prije njih, ili su sve sklapali u letu iz svoje glave.
Luka 22,19
Onda uze kruh, zahvali, prelomi ga i dade im ga govoreći: "Ovo je tijelo moje, koje se daje za vas. Ovo činite na moju uspomenu!" - Ivan Šarić
"Ovo činite meni na spomen." - Jeruzalemska Biblija
"Činite ovako u sjećanje na mene." - Tomislav Dretar
"ovo činite za moj spomen." - Daničić-Karadžić
Očigledno nisu imali što upamtiti, jer lika nije niti bilo na Zemlji. Konkretne podatke uzimali su iz Stara zavjeta.
Stoga ne čudi da sve više modernih povjesničara dovodi u pitanje postojanje čak i nekoga realnoga lika iza fantastičnih opisa Isusa Krista Nazarećanina. Lik Isusa iz Novoga zavjeta odavno odbacuju znanstveni povjesničari kao izmišljeni vjerski konstrukt. Koplja se lome samo oko toga krije li se iza toga mita neki čovjek, neki marginalac od kojega je možda sve započelo, pa je iskovan u Boga, prekriven starozavjetnim izrekama i "proročkim" detaljima.
Nadobudni kršćanski teolog-apologet Bishop plasira:
"41 razlog radi kojih su znalci - ono baš 100 % sigurni - da je novozavjetni Isus Krist Nazarećanin postojao!"
(James Bishop’s “41 razlog zašto stručnjaci znaju da je Isus stvarno postojao.”)
Dr. Richard Carrier
("OHJ" = znanstveno verificirana knjiga od 700 str.: "O povijesnosti Isusa Krista")
Isusov apologet trubi ovako:
1. "Ništa nema kontra Isusa!"
"Kad bi Isus Krist doista bio nepostojeći lik povijesti, očekivalo bi se da će neka anti-kršćanska skupina to razglasiti."
To bi bilo OK da se govori o 20. stoljeću. No, nažalost, svi zapisi onoga što se događalo u kršćanskoj povijesti između Pavla i ranog drugog stoljeća su nestali. Ni pozitivni ni kritički. Nema ih. Nula. Znači ne znamo što su kritičari kršćanstva govorili pedeset do osamdeset godina.
Budući da znamo da su zapisi izgubljeni, ne možemo graditi argumente na onome što bi bilo u njima. Da su kršćani sačuvali svoje zapise za tih pola stoljeća, apologet bi mogao biti u boljoj situaciji. Ali jao, nisu. Možemo se samo pitati zašto. Za prve kršćanske kritičare čujemo tek od sredine drugog stoljeća, gotovo stotinu godina poslije Pavla. I oni poznaju samo kršćansku izmišljenu priču iz evanđelja. Do tada više nije bilo načina da bi mogli utvrditi je li Isus bio stvaran ili izmišljen.
Nije istina da nemamo nikakav razlog "očekivati da će neka anti-kršćanska skupina" spominjati da je Isus bio konstruiran, jer imamo spomene kršćana koji nisu vjerovali da je Isus bio povijesna osoba, koji pokazuju da su kršćani vrlo uporno pokušali uništiti takve dokaze (Uzašašće Izaije, npr. OHJ, stih 3.1, uništavajući sve zapise o sekti koja je napadnuta u 2. Petrovoj, npr. OHJ, str. 351-53; proglašavajući sve kršćane koji dovode u sumnju povijesnost Evanđelja - prokletima, npr. OHJ, stih 8.6, itd.). Što ne samo da nam govori da imaju nešto za skrivati nego da su to aktivno i žestoko skrivali (npr. OHJ, str. 301-05).
Apologet također naivno navodi Talmud, a očito nije svjestan da su talmudski Židovi znali samo o kršćanskoj sekti koja je poučavala da je neki Isus ubijen sto godina prije Poncija Pilata (i to kamenovanjem, ali u Lidi, a ne Jeruzalemu). (OHJ, poglavlje 8.1).
2. "Stručnjaci znaju da je Isus postojao!".
Stručnjaci zasad izjavljuju da "ne vide razloga za snažno negiranje da netko izdaleka sličan liku iz NZ ne bi uopće mogao postojati". Ali na čemu to temelje? Dokazi su pušiona. Mislim, prava pušiona.
Odakle tolika sigurnost nekim "znalcima" da tvrde takve apsurdne vrištave stvari poput: "ukupni dokazi su toliko nadmoćni, apsolutni da bi se samo najplići intelektualac usudio negirati Isusovo postojanje" (Paul Maier) ili "Govoriti danas da on nije postojao, znači zanemariti zdrav razum" (vjerski portal) ?
To je razlog za vrlo duboku sumnju (OHJ, str. 21-26).
Dakle, sada kada je objavljena knjiga ugledne akademske kuće biblijskih studija, koja je stavila pod pitanje taj površni "konsenzus" i utvrđeno je da je car gol, vrijeme je za preispitivanje tih "dokaza" i da se zaustavi puko ponavljanje onoga što su prošli "znalci" hiperbolički ponavljali. Tvrdnja da Isus nije postojao je sada "na stolu povijesne znanosti". I ima barem 17 kvalificiranih stručnjaka koji priznaju da je Isusova povijesnost neizvjesna (2021.). Čak je i poznati biblijski znalac Philip Davies rekao: "priznanje da [Isusovo] postojanje nije sigurno, gurnulo bi istraživanja o Isusu prema akademskom ugledu".
3. "Isusovo raspeće povijesno je sigurna činjenica!"
Apologet Bishop to temelji na svojoj tvrdnji da "postoje mnogi neovisni izvori koji potvrđuju Isusovo raspeće". Ta tvrdnja je lažljiva. Kršćanski apologeti brkaju riječ "neovisno" s riječju "mnogo kopija prijepisa istoga izvora". Stotinu tekstova potvrđuje postojanje Herkula. Ali oni nisu neovisni izvori. Svi oni proizlaze, izravno ili neizravno, iz jednog te istog kopiranog izvora, jednoga mita o liku Herkulu. Koji nikad nije postojao. Postoji samo jedan jedini vjerski spis za navodnu Isusovu "povijesnost" na Zemlji: Evanđelje po Marku. Svi drugi izvori koji spominju raspeće Isusa kao događaja u povijesti Zemlje proizlaze iz opisa u Marku, bilo izravno (npr. Matej, Luka, Ivan, Celsus, Justin, itd.) ili posredno, jer kršćani jednostavno ponavljaju iste tvrdnje iz toga evanđelja, te stoga proizlaze iz tog istog evanđelja po Marku, a njihovi kritičari jednostavno su im vjerovali na riječ, jer su mislili da bi bilo previše apsurdno da bi to bila svećenička izmišljotina, i stoga jer nije bilo moguće provjeriti njihovu tvrdnju.
Kada Pavao spominje Isusovo raspeće, on nikada nedvosmisleno ne stavlja taj događaj na Zemlju. Zapravo, čini se da čak ni ne zna da se uopće dogodio u rukama Rimljana ili Židova, nego to čine "demonske sile zla" (OHJ, 11.4, 11.7-8), baš kao što je izvorno rečeno u kršćanskom evanđelju poznatom kao Uzašašće Izaijino (OHJ, stih 3.1). Dakle, čak i da su stvarno spomenuli Isusa (a to je dvojbeno: OHJ, sv. 8.9-10), Tacit i Josip Flavij bi samo ponavljali ono što su im kršćani (ili njihovi informanti) mnogo kasnije ponavljali, a ti kršćani jednostavno ponavljaju ono što im piše u njihovim evanđeljima, a evanđelja tek ponavljaju priču koja se prvi put pojavila na samo jednom mjestu: "po grčkom Marku". To nije nezavisan višestruki dokaz. Beskorisno je.
Imajte na umu da apologeti naivno navode Talmud. Po talmudskom zapisu, Isus je kamenovan, a ne ubijen raspećem. Bio je "obješen" samo na način propisan zakonom Tore: u židovskom zakonu truplo svih pogubljenih osuđenika uvijek je trebalo objesiti za javni prikaz do zalaska Sunca. Ako to shvatite kao raspeće (i mogli biste), sada morate priznati da je to možda bila i jedina smrt za koju je Pavao znao i tako više ne možemo tvrditi da se Pavao poziva na rimsku egzekuciju. Mogao se odnositi i na kozmičku, prikazanu u Uzašašću Izaije. Ne možemo sigurno reći.
Naš jedini izvor koji nam to pokušava reći je po Marku.
Čisto književno djelo čarobnih mitologija (OHJ, 10.4).
To znači da raspeće Isusovo nije bolje dokazano od mitskih djela Herkula.
To je problem. Ne mislite li?
4. Četiri evanđelja!
"Ovo bi trebalo računati kao četiri razloga za prihvaćanje Isusova postojanja, jer je svako evanđelje neovisna priča o njegovu životu."
Ne, nije. Vidi gore. Svako evanđelje je samo ukrašena redakcija Markovoga. Čak i Ivanovo (OHJ, 10.7). A "Marko" je čitao Pavla.
Bishop čak pada u Ehrmanovu smiješnu fabrikaciju o nekoliko starijih izvora (Q...) koji ne postoje i nisu ni vjerodostojni za predložiti. Ali ne moramo više udarati tog mrtvog konja od teze.
5. "Smrti učenika!".
Nema pouzdanih izvora za smrti učenika. Ono što imamo su, u najmanju ruku, neke smiješne i praznovjerne legende koje se temelje na izvorima koji se ne mogu identificirati. Ne znamo zašto niti kada su umrli. Niti za što su umrli. Cijeli ovaj argument je stoga gluparija uzduž i poprijeko.
6. "Pristup minimalnim činjenicama!"
Ovo je duplić. Samo ponavlja stavke 2 i 3. Dvostruko brojanje dokaza je zabluda. Ali to je još gore jer se ovdje Bishop oslanja na apologeta Habermasa, koji laže.
7. "Vjerovanje!"
Prema kojemu znači evanđeoske kerigme objavljene u Pavlovim "pismima". Niti jedno od njih nikada nije spomenulo Isusa ikada na zemlji. Oooops.
Zapravo, pisma očigledno izostavljaju svako spominjanje Isusa ikada na zemlji (OHJ, 11.4). Na primjer, prema 1. Korinćanima 15, prvi je put ikad vidio Isusa nakon njegova uskrsnuća. A to je bilo u snovima i vizijama (Galaćanima 1). Potvrđujući Rimljanima 10: 14-17, koji kažu da Isus nikada nije govorio nikome osim apostolima (OHJ, 554). Što znači, Otkrivenjem (1 Kor 9,1) u glavi.
Svakako ispada da, s obzirom na Pavla i njegovu vjeru, Isus nikad nije imao službu na Zemlji.
8. "Kratak vremenski razmak između događaja Isusova života i kad su napisani u obliku evanđelja!"
"Roswell"
Pametnom dosta.
(kao primjer brzog nastanka mita nakon "događaja").
Činjenica je da divlje legende rastu i vrlo brzo stječu poklonike. Čak i pred uvjerljivim pobijanjima! Dakle, nema u tome argumenata. Ne manje važno jer se evanđelja pojavljuju tek četrdeset godina poslije "činjenice", a zatim gotovo prosječni životni vijek nema ničega (OHJ, str. 148-52). Što nije brzo. Uopće. (Osim toga, 40 godina kašnjenja pisanja o Isusu ne bi bio problem kad bi ti spisi navodili svoje izvore/pisce iz Isusova doba, od kojih su doznali podatke o Isusu, ali toga nema pa nema.)
Temeljito pokrivena točka u OHJ, ch. 6.7, "Rapid Legendary Development".
9. "Uspon kršćanstva!"
Ovo je pokušaj argumenta kauzalno-povijesne nužnosti. "Ako Isus nije postojao onda ne bismo uopće niti imali kršćanstva." Ali, to znači i "Ako Herkul nije postojao, onda ne bismo uopće niti imali Herkulov kult."
Ili "Ako anđeo Moroni nije postojao, tada ne bismo uopće niti imali mormonizam. "Ili" Da anđeo Gabriel nije postojao i nije diktirao Kur'an Muhamedu, onda ne bismo uopće niti imali islam."
Očigledno je i taj argument otplivao niz kanalizaciju.
Pavao se uvijek odnosi prema Isusu kao da je anđeo Gabriel ili Moroni: vječno biće otkrivenja poznato samo kroz snove i vizije. Dakle, sve što trebamo za objasniti kršćanstvo je široko dokumentirana činjenica da religije rutinski potječu od navodnih vizija njihovih utemeljiteljskih božanstava (OHJ, str. 124-41, 159-63).
Ne trebamo povijesnog Moronija ili Gabriela da se objasni mormonizam ili islam. Ne trebamo povijesnog Isusa da se objasni kršćanstvo.
Da je Pavao, na samo jednom jedinom mjestu spomenuo da on nikada nije upoznao živoga Isusa dok je ovaj hodao Izraelom, to bi bio ključni dokaz Isusove povijesnosti. Ali čak niti to on nikada ne kaže.
Ako je bio farizej, kako piše, on je sigurno pohodio Jeruzalem za Pashe, godinu dvije prije obraćenja, i bilo bi čudno da nije vidio ili dočuo o razapetom Mesiji Isusu.
10. "Poslanice apostola Pavla!"
“Pavao kaže da je Isus bio sperma!” “Pavao kaže da je Isus imao mamu!” “Pavao kaže da je upoznao Isusovog brata!” “Pavao kaže da je Isus bio pokopan!” Židovi su ga ubili! ” “Pavao kaže da je Isus jednu noć razlomio kruh! ” itd.).
Kada pogledate ove bahate izjave bez objektiva fundamentalističke interpretacije, ti stihovi zapravo ne govore ono što ljudi misle. Ili, u najboljem slučaju, ne možemo reći da govore. I to je čudno. Jako čudno.
Kada pogledate ove bahate izjave bez objektiva fundamentalističke interpretacije, ti stihovi zapravo ne govore ono što ljudi misle. Ili, u najboljem slučaju, ne možemo reći da govore. I to je čudno. Jako čudno.
Jedina uporaba ovog je da Pavao spominje da je Isus bio "pokopan" (Pavao zapravo ne navodi pokop u grobnicu, iako tip groba nije važan). Ali ljudi su pokopavani u nadzemaljskim sferama (OHJ, str. 194-97 & 563) u židovskoj kozmologiji koju je Pavao usvojio (npr. 2 Kor 12). Pa gdje je ovaj ukop? Slavno mjesto Božjeg uskrsnuća! Pavao nikada ne kaže. Prvi put kad je itko ikada čuo da se to događalo na zemlji, izvor je "Marko". Pisao je jedan životni vijek nakon te zgode. Autor nepoznat. (Lokacije naknadno izmišljene, jer ih je trebalo izmisliti.)
Obrađivanje očite mitske hagiografije (OHJ, 10.4).
11. "Pavao susreo Isusova rođena brata Jakova i Isusova učenika! Petra"
Pavao baš nikada ne spominje da je netko bio Isusov učenik. Riječ "učenik" nije poznata Pavlu. On samo poznaje Petra kao apostola i poznaje samo apostole kao one koji su primili objave Isusove (Gal 1: 1: 9: 1; Rim 16: 25-26) (kao i on, u vizijama i snovima). I Pavao se uvijek odnosi na krštene kršćane kao braću Gospodinovu (Rim 8,29). Ne pokazuje svijest o Isusu koji ima biološku braću ili da je imao učenike (OHJ, str. 108 i 11.10).
12. "Pavao je čak mogao vidjeti i čuti Isusa!"
U svojim halucinacijama (Gal 1). Baš kao što je Mohammed tvrdio da je vidio i čuo Gabriela. To ne dokazuje da Gabriel postoji više od Isusa. To je mrtvi argument.
13. "Pavao je poznavao Isusove izreke!"
Otkrivenjem (i skrivenim porukama u starim židovskim spisima). Pavao nije znao za ikakav drugi način za naučiti Isusova učenja (Rim 16: 25-26, OHJ, 11.6-7).
Baš kao što Mohammed nije znao ni za koji drugi način, nego da nauči učenje od anđela Gabriela - čije učenje je Kur'anski zapis. Postojanje Kurana ne dokazuje da anđeo Gabriel postoji više nego što Pavlove zapovijedi od Gospodina dokazuju da Isus postoji. To je mrtvi argument.
14. "Pavao je znao za Isusovu tradiciju"
Ovime apologet misli na euharistijski ritual. A za što Pavao kaže da to nije naučio od svjedoka, već objavom (OHJ, 11.7). I u skladu s time, Pavao spominje da nitko nije prisutan na tom događaju.
Pavao izričito naglašava da ništa o Kristu nije primio od ljudi, nego isključivo od Gospodina i preko Pisama u kojima vjeruje da Gospodin govori:
Galaćanima 1,1
Pavao apostol, ne od ljudi, ni po čovjeku, nego po Isusu Kristu i Bogu Ocu, koji ga uskrsnu od mrtvih."
Nije poslan od ljudi, niti od ikojeg čovjeka...:
Galaćanima 1,1
1 Paul, an apostle—sent not from men nor by a man, but by Jesus Christ and God the Father, who raised him from the dead— 2 and all the brothers and sisters[a] with me,
"Ali vam dajem na znanje, braćo, da evanđelje, koje sam ja propovijedao, nije po čovjeku.
Jer ga ne primih od čovjeka, niti naučih, nego otkrivenjem Isusa Krista."
Galaćanima 1,12
"A obznanjujem vam, braćo evanđelje, koje sam vam propovijedao, koje ste i primili, u kojemu i stojite,
Po kojemu se i spasavate, ako držite, kako sam vam propovijedao osim ako uzalud vjerovaste.
Jer sam vam najprije predao što sam i primio, da je Krist umro za grijehe naše po Pismima;
I da je pokopan, i da je uskrsnuo treći dan po Pismima;
I da se je javio Kefi, potom dvanaestorici;
A zatim se je javio braći, kojih je bilo više od pet stotina zajedno. Od njih mnogi žive i sad, a neki usnuše;
A potom se je javio Jakovu, onda svima apostolima;
A poslije sviju javio se i meni kao kakvu nedonoščetu.
Jer sam ja najmanji među apostolima,"
1. Korinćanima 15,9
Pavao, koji nikad nije vidio Isusa, je apostol kao i ostali apostoli - vizionar i teolog.
Isus se prvi puta "javlja na Zemlji" (u vizijama, snovima, halucinacijama) nakon uskrsnuća u nezemaljskom carstvu.
Sve je "po Pismima" jer tamo se nalazi priča o Isusu.
Pavao apostol, ne od ljudi, ni po čovjeku, nego po Isusu Kristu i Bogu Ocu, koji ga uskrsnu od mrtvih."
Nije poslan od ljudi, niti od ikojeg čovjeka...:
Galaćanima 1,1
1 Paul, an apostle—sent not from men nor by a man, but by Jesus Christ and God the Father, who raised him from the dead— 2 and all the brothers and sisters[a] with me,
"Ali vam dajem na znanje, braćo, da evanđelje, koje sam ja propovijedao, nije po čovjeku.
Jer ga ne primih od čovjeka, niti naučih, nego otkrivenjem Isusa Krista."
Galaćanima 1,12
"A obznanjujem vam, braćo evanđelje, koje sam vam propovijedao, koje ste i primili, u kojemu i stojite,
Po kojemu se i spasavate, ako držite, kako sam vam propovijedao osim ako uzalud vjerovaste.
Jer sam vam najprije predao što sam i primio, da je Krist umro za grijehe naše po Pismima;
I da je pokopan, i da je uskrsnuo treći dan po Pismima;
I da se je javio Kefi, potom dvanaestorici;
A zatim se je javio braći, kojih je bilo više od pet stotina zajedno. Od njih mnogi žive i sad, a neki usnuše;
A potom se je javio Jakovu, onda svima apostolima;
A poslije sviju javio se i meni kao kakvu nedonoščetu.
Jer sam ja najmanji među apostolima,"
1. Korinćanima 15,9
Pavao, koji nikad nije vidio Isusa, je apostol kao i ostali apostoli - vizionar i teolog.
Isus se prvi puta "javlja na Zemlji" (u vizijama, snovima, halucinacijama) nakon uskrsnuća u nezemaljskom carstvu.
Sve je "po Pismima" jer tamo se nalazi priča o Isusu.
_________________________
Apologeti tvrde da je Pavao spomenuo zemaljskoga Isusa ovdje:
2. Korinćanima 5,16
"Također, od sada; ne upoznajmo više nikoga na ljudski način. Ako smo upoznali Krista na ljudski način, sada ga mi više ne poznajemo više tako."
No i to je, kao i sve drugo u Pavlovim poslanicama, previše nejasno da bi smjestilo Isusa prije par godina na Zemlju.
15. "Luka spominje druge priče o Isusu!"
A one su Markove i prethodne redakcije Marka. Vidi točku 4.
Zato je ovaj dokaz beskoristan.
Bishop također pokušava inzistirati da "Luka ne bi lagao".
Zapravo, jasno smo dokazali činjenicu da Luka laže više puta (OHJ, točke 10.6 i 9.1).
16. "Gnostička evanđelja"
Samo više redakcija Marka. Beskorisno.
17. "Povijesni valovi"
Ovo je samo dupliciranje točke 9. Još i gore, ovaj puta Bishop u biti kaže da ne možete objasniti smiješno-glupave apokrife poput "Evanđelja djetinjstva" bez pravog Isusa. On također može inzistirati da Herkul i Zeus postoje po tom pitanju. Ovdje uopće nema valjanog argumenta.
18. "Josip Flavij spominje Isusa, dvaput"
Ne, on to gotovo sigurno ne čini (OHJ, 8.9). Čak i da jest, koristio bi evanđelje kao svoj izvor. Stoga ne može pružiti nikakve neovisne dokaze.
19. "Kornelij Tacit spominje Isusa"
Zapravo, vjerojatno ne (OHJ, 8.10). Čak i da jest, upotrijebio je kršćane koji ponavljaju Evanđelja kao svoj izvor (ibid.). Dakle, ne može pružiti nikakve neovisne dokaze.
20. "Svetonij spominje Isusa"
Ne, ne spominje (OHJ, 8.11).
Bishop također lažljivo izvlači citate (quote-mine) Van Voorsta (apologeti po pravilu vole i lagati), nepoštena apologetska taktiku, za koju se Bishop treba stidjeti.
Bishop tvrdi:
"Robert Van Voorst, profesor novozavjetnih studija, kaže da postoji "gotovo jednoglasni" sporazum među znanstvenicima kako se upotreba Chrestusa odnosi na Krista" (Van Voorst, Isus, 2000. str 31-32).
Evo što je Van Voorst zapravo rekao:
"Tko je Chrestus? Gotovo jednoglasno identificiranje njega s Kristom učinilo je da je odgovor na ovo pitanje navodno također riješen."
Zatim nastavlja opovrgavati sigurnost ove ekvivalencije.
Zapravo, već je to učinio na stranici 31 ("Chrestus nije samo vodio pobunu [pod Klaudijem, što bi bilo desetljeće nakon što je Isus navodno mrtav], ali je bio i sam agitator"). Van Voorst dalje na 32. stranici ističe da "ništa u ovoj rečenici ili njegovom kontekstu izričito ne ukazuje na to da Svetonije piše o Kristu ili kršćanstvu" i da je "najjednostavnije razumijevanje ove rečenice da je Chrestus inače nepoznati židovski agitator prisutan u Rimu .
"Van Voorst zatim sažima mnoge druge stručnjake koji se slažu u toj točki."
Van Voorst i sam pokušava (i rabeći prilično nelogične argumente u tome) kako bi spasio ovu referencu kao Krista (32-39), ali čak mora priznati da to može biti samo referenca na Krista ako Svetonij razmišlja o neredima oko ideje Krista za pobunu koju je započeo Krist i stoga "njegove krupne pogreške trebaju nas upozoriti da ne stavimo previše težine na njegove dokaze o Isusu ili njegovom značenju za rano kršćanstvo".
Ukratko, Van Voorst, vlastiti autoritet za Bishopa, zaključuje da to "može biti u najboljem slučaju pogrešno upućivanje na vjeru u lik Krista" - koji je mogao biti samo objavljen kao Moroni ili Gabriel - a ne izravna referenca na stvarnog povijesnog Krista. Bishop zavarava svoje čitatelje tako što to ne kaže, ali nečasno umjesto toga daje dojam da je Van Voorst (i 'gotovo svi drugi') suglasan da je to dokaz za povijesnog Isusa. Nije.
21. "Serpion spominje Isusa"
To je i osporeno i nevažno. Ne možemo dokazati da je ovaj izvor napisan prije ni sredine drugog stoljeća ili da je neovisan o Evanđeljima. Zato je beskorisno.
22. "Plinij mlađi spominje Isusa"
Samo kao božanstvo koje neki su ljudi obožavali. Ne govori ništa što ga postavlja u zemaljsku povijest kao čovjeka.
Bishop također kaže da nitko u 112. naše ere ne bi umro za laž. Ali nema načina da bi kršćanin u 112. god. naše ere znao da je povijesnost Isusa laž (to je gotovo drugi prosječni životni vijek nakon što je Marko složio tu priču). Niti na koji način mi znamo jesu li ti kršćani umrli za povijesnog Isusa ili nebeski otkrivenog Isusa kao što je Pavao bio proganjan. Nije istina da ne bi umrli zbog laži: ako je povijesni Isus egzoterični mit (OHJ, str. 114-24) a kozmička istina sveta ezoterična tajna (OHJ, str. 108-14), neki bi sigurno umrli kako bi zaštitili tu tajnu i "stekli blagoslov". Poput vjernika u drugim misterijskim kultovima (OHJ, str. 96-108).
Iako je vrijedno napomenuti da je većina kršćana koje je susreo Plinij, bila sretna da se odreknu svoje vjere, a mnogi su već to bili učinili ranije, sami (Not the Impossible Faith, ch. 18).
23. "Lucian spominje Isusa"
Lucian je pisao 150-ih i 160-ih naše ere. Previše kasno da bi bilo od koristi. A Lucianov izvor bio je njegov prijatelj Celsus, čiji su jedini izvori bila Evanđelja. Stoga, Lucian nije neovisan izvor. Ovi "dokazi" su beskorisni.
24. "Isus se spominje u Talmudu"
Da su ga Židovi pogubili kamenovanjem u Lidi, a ne Jeruzalemu, stotinu godina prije Poncija Pilata. To zapravo vrijedi protiv povijesnosti. Ne u prilog njoj (OHJ, poglavlje 8.1). Ponovno pogledajte stavke 1 i 3.
25. "Celsus napada Isusov karakter"
Celsus je pisao 150-ih i 160-ih naše ere. Previše kasno da bi bilo od koristi. A Celsus je koristio samo Evanđelja kao svoj izvor. Nije poznavao druge izvore za provjeru. Stoga Celsus nije neovisan izvor. Niti je mogao znati istinu o onome što se doista dogodilo čak stotinu godina prije njegova vremena. Ovi "dokazi" su beskorisni.
26. "Klement Rimski piše o Isusovom postojanju"
Ne na ovoj Zemlji (OHJ, poglavlje 8.5). Klement izgleda zna o Isusu samo kao Biću Otkrovenja koje komunicira s ljudima kroz vizije i posadio je skrivene poruke u starim židovskim spisima. Baš kao i Pavao. Dakle, Klementovo pismo je zapravo dokaz kontra povijesnosti Isusa.
27. "Ignacij iz Antiohije piše o Isusovu postojanju"
Koristeći samo Evanđelja kao svoj izvor "podataka". I gotovo stoljeće nakon fabule. Stoga beskorisno (OHJ, 8.6).
28. "Quadratus Antiohij piše o Isusovu postojanju"
Isto tako (OHJ, str. 274, 41).
29. "Aristid Atenjanin piše o Isusovu postojanju"
Isto tako (ibid.).
30. "Justin Martyr piše o Isusovu postojanju"
Isto. Zapravo, sada smo već 130 godina nakon fabule. A Justinovi jedini izvori su Evanđelja. Ovo je beskorisno.
Bishop misli da Justin ne bi lagao da je provjerio popis stanovništva. Ali, jao, ti popisni zapisi vjerojatno nisu postojali za njega da bi se konzultirao u njima (da jesu, kršćani bi ih citirali ili sačuvali).
Zapravo je pretpostavljao da postoje (jer je pročitao "po Luki") i da je car koji piše nekako imao pristup njima (ako bi nekim čudom preživjeli stoljeće i pol ratova, požara i propadanja). Doista, čak i ako bi na neki bizaran način znao da je Justin kopao po rimskim vladinim arhivima (što je nemoguće), Isusi rođeni Josipima bili su vrlo uobičajeni u Judeji. Kako je Justin mogao znati koji je njegov Isus?
Kao što sam napisao u "Not the Impossible Faith" prije mnogo godina (str. 353).
31. "Hegezip piše o Isusovu postojanju"
Stoljeće i pol prekasno, u kontekstima koji su očito smiješni i potpuno bez izvora (OHJ, 8.8).
32. "Q dokument / izvor"
Ne postoji (OHJ, str. 269-70, 470-73).
A čak i da jest, sve što znamo da je to samo još jedna redakcija Marka.
Suprotno onome što Bishop tvrdi, nema apsolutno nikakvih dokaza, bez obzira na to što je Q navodno napisan prije Marka, ili čak da Marko nije upotrijebio Q kao izvor - da je Q odvojen od Marka, temelji se isključivo na kružnom argumentu.
Q-dokument je nepotrebna hipoteza
Pisac nazvan Matej, prepravljao je Marka, dodavao nekoliko dugih govora, kako to vole pisci izmišljat u to doba, i smišlja paralele s Mojsijem. To se Luki ne sviđa, pa on to izbacuje, mijenja u suprotnost ili zamjenjuje pričicama o Isusu koje su zapravo paralele s Elišom ili Ilijom. Neke stvari preuzima od Mateja. Ta dva pisca su imala svoje prepoznatljive stilove, i svaki je imao svoje ideje koje je htio prikazati. Izvor razlika s Markom u Mateja i Luke nije nepostojeći spis Q, nego piščeva kreativna mašta i Stari zavjet.
Pisac nazvan Matej, prepravljao je Marka, dodavao nekoliko dugih govora, kako to vole pisci izmišljat u to doba, i smišlja paralele s Mojsijem. To se Luki ne sviđa, pa on to izbacuje, mijenja u suprotnost ili zamjenjuje pričicama o Isusu koje su zapravo paralele s Elišom ili Ilijom. Neke stvari preuzima od Mateja. Ta dva pisca su imala svoje prepoznatljive stilove, i svaki je imao svoje ideje koje je htio prikazati. Izvor razlika s Markom u Mateja i Luke nije nepostojeći spis Q, nego piščeva kreativna mašta i Stari zavjet.
33. "L Document / Source"
Ne postoji. Vidi točku 4.
34. "M dokument / izvor"
Ne postoji. Vidi točku 4.
35. "Pred-Markov izvor"
Ne postoji (OHJ, 10.4). Ovo nije ništa drugo nego spekulativni izum kršćanske apologetike.
36. "Q, L, M, pred-Marko vjerojatno su višestruki izvori"
Nema apsolutno nikakvog razloga za to. Ili da je bilo koji od tih izvora čak i postojao. Bishop jednostavno iskorištava mogućnost pogrešaka (Proving History, ch. 2, Axiom 5), gradeći na onome što nije nemoguće, do onoga što je nekako čarobno "vrlo vjerojatno".
37. "Pred-Ivanov izvor"
Ne postoji (OHJ 10.7). Ivan je slobodna redakcija Marka i Luke. S još više smiješnih ukrasa nego u Mateja.
38. "Evanđelje Tome"
Ovo je samo redakcija Mateja i Luke. Vidi Mark Goodacre, "Toma i evanđelja".
39. "Papirus Egerton 2"
Ovo je samo redakcija Ivana (ili obratno), što je redakcija Marka i Luke (OHJ, str. 492, 217).
40. "Spomenut u 75 izvora"
Beskorisni podaci. Nitko od njih nije neovisan od Marka (svi proizlaze izravno iz ukrašenog Marka, ili neizravno od Marka kroz posrednike koji uljepšavaju). Ili oni nikad ne postavljajte Isusa kao čovjeka na zemlji (npr. Pavao, 1 Petar, Hebrejima, itd .; OHJ, ch. 11.3, 11.5, itd.).
41. "Ova tema nije niti za ikakvu suvislu raspravu"
Ova tema je objavljena pod peer review više puta. Diskutirao sam o tome javno sa znalcima mnogo puta. Uključujući i ove godine u društvu "Society of Biblical Literature".
Jasno je da se raspravlja o tome i dovodi u pitanje Isusovu povijesnost.
R.C.
Evanđelja su niz mitova
Mnogo čarobiranja i mirakula
(Isus npr. ubija čarolijom 2000 svinja itd.). Vrlo vjerojatno je to izmišljotina, kao u sličnim bajkama, pripovijetkama i vjerskim praznovjericama. Da negdje piše da je Julije Cezar uzletio među oblake, to bismo tretirali kao izmišljotinu. Takve stvari se baš ne događaju u realnom svijetu, nego u bajkama i mitovima. Evanđelja nemaju imunitet i moraju se tretirati kao i drugi spisi, iako se kršćanski apologeti tome žustro opiru. Prevagu imaju čudnovate tvrdnje, koje ne spadaju u faktičku povijest.
Povjesničari na takve stvari odmahnu rukom, nasmiju se i kažu: "Ne, to se nije dogodilo." Par čudesa oko neke poznate osobe, neće je automatski učiniti mitom, ali ako čudesa čine okosnicu priče o tom liku, velika je vjerojatnost da je ta osoba izmišljena.
- čarobno rođenje bez spolnog odnosa, čarobnjaci dolaze vođeni zvijezdom, beba ima rodoslovlje do Adama i Eve
- dođe neki Isus i svi ribari napuštaju svoj posao, mjesto gdje su dotada živjeli i odu za njim
- apostoli su glupi ko panjevi; nakon čudesnog hranjenja tisuća, oni pitaju "A kako ćeš ih nahraniti?" Nakon detaljnog podučavanja učenika barem godinu dana, oni su isto tako glupi kao na početku ("Da spalimo ono selo ognjem s nebesa?" "Mislili smo da je on mesija koji će osloboditi Izraela." Spremni su poginuti za Isusovu stvar! Ne vjeruju ženama da je grob prazan...kamoli da je leš odletio ili Marija vazda djevica)
- Juda dobiva kao nagradu za izdaju, prosječnu mjesečnu plaću toga doba; glupo, ali lako objašnjivo kao simboličko prepričavanje Stara zavjeta.
- čemu Judin poljubac kojim otkriva tko je Isus, kad je ovaj već rasturio štandove trgovcima oko Hrama, činio golema čudesa u javnosti pred tisućama... sve je to jedan šuplji dramolet koji se mogao odvijati na pozornici u brzom slijedu.
- bičevanje trgovaca je apsurdno, jer su dvorište Hrama čuvali hramski čuvari koji bi Isusa satrli
- proces protiv Isusa je totalno nezakonit, po noći, u jedan dan i obavlja se na svete dane, što je sve bilo zabranjeno
- priča o Isusovom fantastičnom djevo-začeću i rođenju pod lutajućom zvijezdom, anđeli pričaju s pastirima...
- horde zombija hodaju Jeruzalemom kod razapeća
- čarobno sušenje smokve kletvom ljutog i gladnog, a glupavog Isusa
- anđeli paraliziraju stražare na Isusovom grobu...
Čudesa su okosnica priče, a ne dodatak
Za razliku od tadašnjih kroničara, koji spomenu nešto nevjerojatno tu i tamo, to im nije u centru priče, nego uzgred spomenuto i rijetko. U evanđeljima, čudesa Isusova su centralna, bitna i brojna. Ljudi se tamo ne ponašaju na normalan način kako bi se ponašali u stvarnom životu.
Živopisni opisi
"Pa to je tako životno i uvjerljivo opisano, kao da smo tamo.... mora da je to opisao očevidac!"
Stvar je obratna. Kad povjesničar naiđe na drevne tekstove s tako živahnim opisima, to je po njemu obično snažan pokazatelj da se radi o izmišljotini. Kroničari se uglavnom bave faktima i ne zalaze u kičaste, živopisne detalje i dramske zaplete, kao npr. dijalozi Aleksandra Velikog s njegovim generalima usred bitaka itd. Znamo da se to nije dogodilo, nego je naknadno izmišljeno.
Imitacija
Ako se ista priča nalazi već zapisana negdje drugdje, to je dobar znak izmišljanja. Evanđelja su prepuna ponavljanja i imitiranja detalja iz Stara zavjeta, koje su kršćani poslije proglasili proročanstvima koja se čudesno ostvaruju u Isusu Kristu (a prekopirane su bajke i alegorije). Lik Isus nalikuje Mojsiju, Josipu, Eliši, Ješui... (kao holivudske obrade Romea i Julije) Mojsije razdvaja more i hoda po dnu mora - Isus smiruje oluju i hoda po vodi (veće čudo moći nad vodama)
Isus obavlja egzorcizam na nežidovskom muškarcu (legija demona u 2000 svinja) i nežidovskoj ženi (Kanaanka sa sjever, što je paralela s Mojsijem i Amalekitima čije je "legije" pobio).
Mojsije liječi bolesne sa drvetom koje pada u jezero, pa ljudi piju tu vodu, dok Isus pljune na slijepca i gluhoga i tako ga izliječi, a slijepac vidi ljude kao hodajuća stabla - referenca na Mojsijevo drvo ("Onda je narod mrmljao na Mojsija, a ovaj zazva Jahvu. Jahve mu pokaže neko drvo, koje Mojsije baci u izvor i on postade pitkim").
- Isus hrani mnoštva pečenim ribicama u košarama, kao i Mojsije narod u pustinju Božjom manom s nebesa i neki prorok.
Zatim reče: "Budeš li zdušno slušao glas Jahve, Boga svoga, vršeći što je pravo u njegovim OČIMA; budeš li pružao svoje UHO njegovim zapovijedima i držao njegove zakone, nikakvih bolesti koje sam pustio na Egipćane na vas neću puštati. Jer ja sam Jahve koji dajem zdravlje.
Izlazak 15,26
Zato Isus liječi slijepca (oči) i gluhoga (uši), vodom koja ide iz njega (pljuvačka)
- Ivan uzima prispodobu o siromahu Lazaru u raju od Luke, i mrtvom bogatašu koji se ne može vratiti iz pakla da opomene ljude, te pretvara to u priču o Lazaru kojega Isus vraća iz mrtvih da opomene ljude (kod luke se kaže da čak niti to ne bi privelo ljude vjeri, pa kod Ivana to bude zapravo pokretač mržnje u židova).
Isus nalikuje i Sotoni. Naime, taj je anđeo pao iz nebesa u "niže sfere iznad Zemlje" i tamo radi svoje rabote. Isus na neki način izokreće Sotonin pad i preobražava ga u pobjedu, popravlja ono što je Sotona pokvario, na sasvim istome putu, došavši s nebesa i obavivši svoju spasiteljsku rabotu razapeća i pokopa u "nižoj sferi iznad Zemlje", ali se vraća nazad u raj, nakon posjete nižim sferama pakla.
Tko su autori?
Drevni spisi obično navode svoje izvore tvrdnji, i diskutiraju o tome koji izvor je pouzdaniji od drugoga. Pisci evanđelja utrčavaju u priče bez navođenja pouzdanosti izvora o svojim pričama. Za najbitnije elemente priče nema potvrda.
Ali postoji masa krivotvorina. Poslanice se, pak, bave vizijama i masovno vade ideje iz Starog zavjeta. Kasniji spisi opet samo ponavljaju ono što je napisano u Marku (ne navodeći da od njega prepisuju, dakle lažovi i kradljivci), i ne potvrđuju izravno ništa o Isusu.
Odmak
Stari pisci izražavaju i sumnju da je neka priča istinita, ako je nevjerojatna. Nema toga u Bibliji. Ona iznosi najfantastičnije tvrdnje kao da se to zbiva svakoga dana. Od čitatelja - vjernika - traži se slijepo i ponizno gutanje svega što je netko tamo istresao na papir.
**************************************************
Pitanje: "Zašto su desetljeća trebala proteći da kršćani išta napišu o Isusu?"
Apologet: "Pa, mislili su da je Smak svijeta pred vratima, pa nisu imali vremena ili našli za shodno išta napisati."
Smiješne li apologetike. Pa upravo radi skore propasti svijeta, valjalo je što više ljudi upozoriti na Spasenje od pakla. Apologete ne brine što su sami sebi skočili u usta, jer priznaju da je očekivanje Isusova brza dolaska bilo jako snažno - pa se izjalovilo. Lažna nada.
Apologet 2: "Napisali su, ali to je uništeno. Luka kaže da je napisano golemo mnoštvo knjiga, jer je Isusovih čudesa bilo toliko, da ne bi stala niti u cijelu biblioteku."
To je opet besmislica, jer bi takva literatura normalno izazvala protu-literaturu sa židovske strane, koja bi to pobijala. Nema niti toga. (Ako je netko uništio konkurentsku literaturu, zašto ne bi sačuvao svoju?) Niti dokaza da je nešto uništeno. Postoje brda kasnije fantastične apokrifne (lažnom proglašene od strane Crkve) literature oko Isusa odreda na poganskome grčkome. Prije toga ništa. Ni pro niti kontra.
Apologet 3: "Kako je vladala velika pismenost, moguće je da su Isusovi učenici pravili zabilješke, a Matej je svakako bio pismen jer je bio carinik."
Evanđelje po Mateju je dobilo ime sasvim nasumično, a obrada je "Marka", koji je napisan prije tog spisa. Nepismenost u Izraelu tog doba bila je frapantna - veća od 97 %. Grčki su znali samo grčki doseljenici, s kojima Isus nije htio imati posla i izbjegavao je te poganske gradove u širokom luku. Josip Flavij svjedoči da je pokušao naučiti grčki, ali mu je to išlo izuzetno teško, i piše da ne zna za više od dva Židova koji su to uspjeli. Židovima je ujedno bilo mrsko učiti poganski jezik, osim ako baš moraju s njima trgovati.
Apologet 4: Crkveni otac Papija kaže da je "Matej skupio izreke na hebrejskom i protumačio ih kako je bolje mogao".
Ali o čemu je to Papija pisao? Evanđelje "po Mateju" nije zbirka izreka/tumačenja, nego cijela priča, nije na hebrejskom ili aramejskom, nego grčkom, i ne znamo na što je Papija mislio kad je smišljao kako braniti svoju vjeru u 2. stoljeću, a bibličari se slažu da je "Matej" prepisivao i prepravljao "Marka" (što je očigledno). Kod crkvenih apologeta uvijek valja držati na umu da je njima prva zadaća smisliti nekakav odgovor na vjerničke sumnje i rupe u njihovu nauku. Praktički grade svoje kule u zraku upravo na pobijanju kritika i onome što je moglo biti da za njih ispadne dobro. Pri tome ubaciti što više hvalospjeva i preuveličavanja, da se Crkva obrani svim mogućim načinima od kritike.
Apologet 5: "Tek kad su pomrli neki apostoli, i drugi živi svjedoci Isusa na zemlji, nastala je potreba zapisivanja Isusova nauka. U počecima je strahovito bila bitna usmena predaja."
I to je apsurdno. Naime, čemu beskrajna ponavljanja priče svakog svjedoka po svem svijetu, kad se ta priča mogla jednostavno zapisati, potpisati i kao pismo slati neizmjenjena po crkvama?
Čemu čekanje da pomre cijeli naraštaj živih svjedoka? Čekati da izravni svjedok Isusovih riječi i djela umre, da bismo zapisali što je on to bio svjedočio po nečijim nepouzdanim sjećanjima? I gdje su izvješća o bilo kom apostolu osim u Novom zavjetu, i mitovima crkvenjaka koji su to ispisali na papir kasnije.
Ono što imamo od crkvenih pisama, to nam ne otkriva nikakve pojedinosti o Isusu, nego imamo više nebeskog lika, utjelovljena u nebesima i u materiji (mesu) vjernika - Braće Gospodnje. A koliko je bila bitna "usmena tradicija o Isusu" najbolje nam svjedoči sam Pavao. On uopće ništa ne pita apostole kad posjeti Jeruzalem. Njemu su njihove vizije jednako vrijedne kao i apostolske. Da su oni stvarno bili živi svjedoci, to bi bilo apsurdno tvrditi.
Izostanak zabilješki o Isusu upravo svjedoči da Isusa nije niti bilo, sa svim tim dogodovštinama Boga na Zemlji. Sve se svodi na teološko duhovna razmatranja o Isusu prema Pismima i iz Pisama (židovskog "Starog" zavjeta).
***
Slično opravdanje "usmene predaje pa se zato nije ništa zapisalo", koriste i muslimani. Oni vele da 100 godina nije bilo nikakve potrebe za zapisivanjem Kurana (kao i Muhamedovih izreka i postupaka), "jer se prenosio usmeno", preko 100 ljudi da su znali sve napamet (kao da je usmeno prenošenje od usta do uha bolje nego napisano na papiru i ovjereno za sva vremena).
No znamo da su kolale razne inačice Kurana, pa je jedan sultan sve to lijepo stavio na kup, spalio, a jednu inačicu proglasio da je od Allaha, u izvornom obliku. Tako je sprječio najgoru boljku religija - međusobna prepucavanja koja je riječ zapisana kao Božja riječ. Ako kola više inačica, slijede diobe, svađe, mržnja, borbe, ratovi, a religija je u opasnosti da se raspadne na razne sekte.
Dakle pravo pitanje jest:
Je li rano kršćanstvo nastalo na osnovu
a.) stvarnog čovjeka, ili
b.) na osnovu gnosticizma, nečijih vizija nebeskog Krista i zapisa Starog zavjeta, uz razne pozajmice od poganskih religija.
Ne vidim nekog bitnog razloga da nije točan odgovor b) .
********************************************************************
Apologet: "Gdje je sramotno razapeti Krist u Starom zavjetu!? Nema ga! To je originalan povijesni događaj, a ne prepričavanje starih mitova!"
Onima koji to nisu našli tamo, Pavao predbacuje da su budale:
Poslanica Galaćanima 3:1-14
Zakon i vjera u Krista
3 O nerazumni Galaćani! Tko li vas je to začarao - vas kojima je raspeti Isus Krist bio tako jasno predočen?
2 Samo mi jedno recite: jeste li Svetoga Duha primili izvršavajući odredbe Zakona? Niste; primili ste ga kad ste prihvatili vjeru u Krista.
Riječ "predočen" ustvari znači opisan i prorečen u starom zavjetu. Evo i ovdje:
A na kuću Davidovu i na stanovnike jerusalemske izlit ću duh milosti i molitve. Oni će pogledati na mene, kojega su proboli, i tugovat će za njim, kao što se tuguje za prvorođencem.
Zaharija 12,10
Naravno da Pavao ne navodi nikakve povijesne događaje ili očevice nekakvog stvarnog razapeća Isusa na zemlji, od strane Poncija Pilata, niti su to Galaćani mogli vidjeti na svoje oči. Njima je razapeti Isus jasno predočen SZ tekstom. To je sve.
Transliteration: prographM
Pronunciation: pro-grä'-fM (Key)
Part of Speech: verb
Root Word (Etymology): From ŔÁy (G4253) and łÁqĆÉ (G1125) TDNT Reference: 1:770,128
to write before (of time)
of old set forth or designated before hand (in the scriptures of the OT)
to depict or portray openly
to write before the eyes of all who can read
to depict, portray, paint, before the eyes
KJV Translation Count — Total: 5x
The KJV translates Strongs G4270 in the following manner: write (1x), write aforetime (1x), write afore (1x), evidently set forth (1x), before ordain (1x).
Pronunciation: pro-grä'-fM (Key)
Part of Speech: verb
Root Word (Etymology): From ŔÁy (G4253) and łÁqĆÉ (G1125) TDNT Reference: 1:770,128
to write before (of time)
of old set forth or designated before hand (in the scriptures of the OT)
to depict or portray openly
to write before the eyes of all who can read
to depict, portray, paint, before the eyes
KJV Translation Count — Total: 5x
The KJV translates Strongs G4270 in the following manner: write (1x), write aforetime (1x), write afore (1x), evidently set forth (1x), before ordain (1x).
Razapet je kao inkarnirani božanski Entitet u nižem nebu, u tajnosti, kojega su razapeli arhoni, zli duhovi, koji nisu znali da tim činom ustvari pospješuju spas ljudi od Adamova prokletstva neposluha. Da su znali, ne bi ga razapeli. Ta logika ne može se primijeniti na Židove i Rimljane. Da su oni znali ---- što bi učinili s Isusom? Bi li Ga raspeli ili ne?
Isus je svojom poslušnošću i nadzemaljskom žrtvom svoje "ljudske krvi i mesa", kreiranog sa sjemenom Davidovim", dokinuo Istočni grijeh.
!Razapinjanje Isusa je sramotno! Onda sigurno nije izmišljeno!
Nema ničega sramotnog u tvrdnji da je Isus razapet kao nevin čovjek, nego je to poticaj da ga se još više štuje kao junaka koji se žrtvovao za ljude. Posebno su ga štovali poniženi i obespravljeni.
Pa i Ivanu Krstitelju je odrezana glava, što je naložila jedna žena, pa su ga opet štovali. Židovi su štovali i razapete pobunjenike u Makabejskom ratu. Flavij ih hvali u svojoj knjizi kao najizvrsnije od ljudi. Naravno da je poslije među Rimljanima, štovanje razapetog izazivalo pitanja i gnušanje, pa su kršćani morali to opravdavat, ali među Židovima je prvotno sasvim prihvatljivo slaviti razapetoga, ako je razapet kao nevin i za narod (ili ako su ga razapeli zli arhoni iz svojih niskih pobuda).
Nitko od kršćana nije propovijedao poraženog, razapetog i osramoćenog Boga, nego baš obratno, nevino osuđenog, žrtvu, slavnu pobjedu nad smrću i otkupljenje grijeha. Krist im je bio vrhunski junak. Židovima je njegova žrtva bila najekstremnija kakva se mogla zamisliti, i tako logična kao okajanje pred Bogom umjesto žrtvovanja životinja na oltaru Hrama.
Predkršćanski tekst Solomonove mudrosti također kaže da će "opaki osuditi na sramotnu smrt" najsvetijeg Božjega čovjeka, jer su "zaslijepljeni svojom zloćom" i "ne poznaju tajne Božje namjere" i kaže se da će ovaj Pravednik, "Sin Božji", koji je podvrgnut sramotnoj egzekuciji, biti uzdignut i uzvišen od Boga da bi osvetio njegovu smrt.
Takva pomirbena žrtva očito je bila predviđena u Izaiji, kako je navedeno u Rimljanima 4: 23-25, "pisano je" da će Krist biti ubijen da bi se okajao (prema Izaiji 53: 4-6, 11-12). I Isus je morao umrijeti da bi bio potvrđen (prema Filipu 2: 5-11).
Dakle razapeće je logičan dio u očekivanju židovskog mesije. Kršćani su samo preuzeli i preinačili malo te ideje koje su dugo kolale među židovima.
Danijel je jasno opisao razapetog Krista, kao i Izaija. Dakle razapeti Krist nije nikakva "revolucionarna ideja" niti "neočekivani slijed događaja" za mesiju, "koji nikako nije mogao biti izmišljen", nikakva "sramota", nego je unaprijed opisan i očekivan, pa su neki židovi to i vjerovali i svoja pobožna očekivanja stavili na papir. Tako je razapeti žrtvovani Mesija postao kvazi-povijesna priča, kao i Mojsije, Noa, Abraham i ostali mitološki junaci.
Nema ničega sramotnog u tvrdnji da je Isus razapet kao nevin čovjek, nego je to poticaj da ga se još više štuje kao junaka koji se žrtvovao za ljude. Posebno su ga štovali poniženi i obespravljeni.
Pa i Ivanu Krstitelju je odrezana glava, što je naložila jedna žena, pa su ga opet štovali. Židovi su štovali i razapete pobunjenike u Makabejskom ratu. Flavij ih hvali u svojoj knjizi kao najizvrsnije od ljudi. Naravno da je poslije među Rimljanima, štovanje razapetog izazivalo pitanja i gnušanje, pa su kršćani morali to opravdavat, ali među Židovima je prvotno sasvim prihvatljivo slaviti razapetoga, ako je razapet kao nevin i za narod (ili ako su ga razapeli zli arhoni iz svojih niskih pobuda).
Nitko od kršćana nije propovijedao poraženog, razapetog i osramoćenog Boga, nego baš obratno, nevino osuđenog, žrtvu, slavnu pobjedu nad smrću i otkupljenje grijeha. Krist im je bio vrhunski junak. Židovima je njegova žrtva bila najekstremnija kakva se mogla zamisliti, i tako logična kao okajanje pred Bogom umjesto žrtvovanja životinja na oltaru Hrama.
Predkršćanski tekst Solomonove mudrosti također kaže da će "opaki osuditi na sramotnu smrt" najsvetijeg Božjega čovjeka, jer su "zaslijepljeni svojom zloćom" i "ne poznaju tajne Božje namjere" i kaže se da će ovaj Pravednik, "Sin Božji", koji je podvrgnut sramotnoj egzekuciji, biti uzdignut i uzvišen od Boga da bi osvetio njegovu smrt.
Takva pomirbena žrtva očito je bila predviđena u Izaiji, kako je navedeno u Rimljanima 4: 23-25, "pisano je" da će Krist biti ubijen da bi se okajao (prema Izaiji 53: 4-6, 11-12). I Isus je morao umrijeti da bi bio potvrđen (prema Filipu 2: 5-11).
Dakle razapeće je logičan dio u očekivanju židovskog mesije. Kršćani su samo preuzeli i preinačili malo te ideje koje su dugo kolale među židovima.
Danijel je jasno opisao razapetog Krista, kao i Izaija. Dakle razapeti Krist nije nikakva "revolucionarna ideja" niti "neočekivani slijed događaja" za mesiju, "koji nikako nije mogao biti izmišljen", nikakva "sramota", nego je unaprijed opisan i očekivan, pa su neki židovi to i vjerovali i svoja pobožna očekivanja stavili na papir. Tako je razapeti žrtvovani Mesija postao kvazi-povijesna priča, kao i Mojsije, Noa, Abraham i ostali mitološki junaci.
"No, pa gdje u SZ je proreknut Mesija po imenu Isus, ili neko slično proročanstvo za Isusa"?
Je li jasno proreknuto konkretno ime za Mesiju? Nije. Onda može biti svašta, a bilo bi glupo da nema imena. Ješua je baš ono najprikladniji. Evo mjesta gdje bi se prorečeni Veliki svećenik Isus mogao naći (hebrejsko ime Ješu ima značenje Spasitelj):
Zaharija 3
3 Potom mi pokaza Isusa, velikog svećenika, koji stajaše pred anđelom Jahvinim, i Satana, koji mu stajaše zdesna da ga tuži. (2) Anđeo Jahvin reče Satanu: "Suzbio te Jahve, Satane! Suzbio te Jahve koji izabra Jeruzalem! Nije li on glavnja iz ognja izvučena?" (3) A Isus bijaše obučen u prljave haljine dok stajaše pred anđelom Jahvinim. (4) Anđeo se obrati onima koji pred njim stajahu i reče im: "Skinite s njega te prljave haljine!" I reče mu: "Evo, skidam s tebe tvoju krivicu i odijevam te u dragocjenu haljinu!" (5) I nastavi: "Stavite mu čist povez oko glave!" Oni mu staviše čist povez oko glave i odjenuše ga u dragocjene haljine u nazočnosti anđelovoj. (6) I anđeo Jahvin upozori Isusa: (7) "Ovako govori Jahve nad Vojskama: 'Ako budeš mojim putovima hodio i mojih se pridržavao naredaba, ti ćeš biti upravitelj u Domu mojemu, čuvat ćeš moja predvorja i dat ću ti pristup među one koji ondje stoje.
Skidanje prljave haljine lijepa je analogija na žrtvovanje inkarniranog materijalnog tijela Isusa, koja je Pavlinistima mogla zapeti za oko i eto Isusa mesije u Starom Zavjetu.
Dolazak "Izdanka" (natzer - ----- Nazarećanin)
(8) Poslušaj, dakle, Isusa, veliki svećeniče, ti i drugovi tvoji koji su oko tebe, jer vi ste ljudi znamenja! Evo, ja ću dovesti Izdanak, Slugu svojega, i uklonit ću opačinu ove zemlje u jedan dan. (9) Jer evo kamena koji stavljam pred Isusa: na tom je kamenu sedam očiju i u nj ću urezati natpis' - riječ je Jahve nad Vojskama. (10) 'U dan onaj' - riječ je Jahve nad Vojskama - 'pozivat ćete jedan drugoga pod lozu i pod smokvu.'"
*************************************************
Apologeti hipoteze Isusa kao povijesne osobe, drže se svoje glavne tvrdnje da među Židovima uopće nije mogla kolati ideja da bi njihov Mesija bio ubijen; da su BAŠ SVI židovi tog vremena očekivali militantnog trijumfirajućeg Nadčovjeka.
Onda na tome grade tezu da je kršćanstvo donijelo nešto sasvim novo, originalna je povijesna pojava, nezamisliva Židovima, da je "propali" Mesija ustvari pravi Mesija (Krist).
Ideja o patničkom ubijenom Mesiji postojala je u srednjem vijeku među židovima, gdje je zabilježeno očekivanje dvojica mesija, Mesija ben Josip (Krist sin Josipa), kojega će ubiti sile (Rim) i Krist ben David (sin Davida).
Patnički, smaknuti Krist u Talmudu, kako su ga neki od rabina doživljavali:
http://www.menorah.org/tsmbj13.html
***
Jasne naznake da će Krist biti ubijen u židovskom Starom zavjetu:
Danijelov Mesija koji će biti pogubljen:
--- Kneza Pomazanika: ... (Pomazanik = Krist = Mesija)
(26) A poslije šezdeset i dvije sedmice bit će Pomazanik /Krist/ pogubljen, ali ne za sebe*. Narod jednog kneza koji će doći razorit će Grad i Svetište: svršetak im je u propasti, a do svršetka rat i određena pustošenja.
Dan 9,26
*Bit će nevin pogubljen
Kad su Rimljani srušili Jeruzalem i razorili Hram 70. god., vjernici su potražili ima li što o tome u SZ, pa su našli da je to "jer je Krist pogubljen". Pa su retrogradno smjestili pogubljenje Krista u vremenu prije toga (odbrojili "čarobnih" 70 godina unazad).
Izaija o iznakaženom probodenom satrtom Mesiji:
"Gle, uspjet će Sluga moj, podignut će se, uzvisit' i proslaviti! (14) Kao što se mnogi užasnuše vidjevši ga - tako mu je lice bilo neljudski iznakaženo te obličjem više nije naličio na čovjeka - (15) tako će on mnoge zadiviti narode i kraljevi će pred njim usta stisnuti videć' ono o čemu im nitko nije govorio, shvaćajuć' ono o čemu nikad čuli nisu:
A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. (5) Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe.
Zlostavljahu ga, a on puštaše, i nije otvorio usta svojih. K'o jagnje na klanje odvedoše ga; k'o ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih. (8) Silom ga se i sudom riješiše; tko se brine za njegovu sudbinu? Da, iz zemlje živih ukloniše njega, za grijehe naroda njegova nasmrt ga izbiše. (9) Ukop mu odrediše među zločincima, a grob njegov bi s bogatima, premda nije počinio nepravde nit' su mu usta laži izustila."
Ovo je lik Isusa obznanio kradući magarca s kojim je ujahao u Jeruzalem da mu kliču kao Mesiji:
"Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu."
Izaija
"Tada će Jahve izaći i boriti se protiv tih naroda kako on zna ratovati u dan ratni. Noge će mu, u dan onaj, stajati na Gori maslinskoj koja je nasuprot Jeruzalemu na istoku."
Zaharija 14, 4
"David se uspinjao na Maslinsku goru, sve plačući, pokrivene glave i bos, i sav narod koji ga je pratio iđaše pokrivene glave i plačući."
2 Samuel 15, 30
"Toga ću dana - riječ je Jahve Gospoda - učiniti da sunce zapadne u podne, i pomračit ću zemlju u po bijela dana. Okrenut ću svetkovine vaše u kuknjavu i sve vaše pjevanje u tužaljku; obući ću u kostrijet svako bedro, oćelavit ću svaku glavu. Bit će kao kad se tuži za jedincem, i što ostane, bit će kao dan gorčine."
Amos 8, 9-10
"Hajde, vratimo se Jahvi! On je razderao, on će nas iscijeliti: on je udario, on će nam poviti rane; poslije dva dana oživit će nas, trećeg će nas dana podignuti i mi ćemo živjeti pred njim."
Hošea 6, 1
"Gospod Jahve uši mi otvori: ne protivih se niti uzmicah. Leđa podmetnuh onima što me udarahu, a obraze onima što mi bradu čupahu, i lica svojeg ne zaklonih od uvreda ni od pljuvanja."
Izaija 50, 5-6
"Koji me vode, podruguju se meni, razvlače usne, mašu glavom: 'U Jahvu se on uzda, neka ga sad izbavi, neka ga spasi ako mu omilje!'"
Psalam 22, 8-9
"Haljine moje dijele među sobom i kocku bacaju za odjeću moju."
Psalam 22, 18
Psalam 87
"Broje me k onima što u grob silaze, postadoh sličan nemoćniku. (6) Među mrtvima moj je ležaj, poput ubijenih što leže u grobu kojih se više ne spominješ, od kojih si ustegao ruku. (7) Smjestio si me u jamu duboku, u tmine, u bezdan. (8) Teško me pritišće ljutnja tvoja i svim me valima svojim prekrivaš. (9) Udaljio si od mene znance moje, Óučini da im gnusan budem: zatvoren sam, ne mogu izaći. (10) Od nevolje oči mi gasnu: vapijem tebi, Jahve, iz dana u dan, za tobom ruke pružam. (11) Zar na mrtvima činiš čudesa? Zar će sjene ustati i hvaliti tebe? (12) Zar se u grobu pripovijeda o tvojoj dobroti?
***
Ne vidim kako bi se jasnije ocrtao budući mučeni, probodeni i ubijeni Mesija - Krist, kojega će Bog uskrsnuti od mrtvih. Sve jasno piše u Starom zavjetu. Tamo je Ješu Krist i nađen.
Židovima pred očima je bio patnički, raspeti i mučeni Mesija. Zar je tako teško prihvatiti da su neki od Židova, kad se izjalovilo mnogo samozvanih mesija, koji su jurišali na Rimljane pa propali, iznašli u tim proročanstvima Mesiju koji se inkarnirao, a da je prošao neopažen, pa se poslije javljao u vizijama kao jedan od Sinova Božjih.
Alegorijski raspet i pokopan, poput novog Adama. Nisu kršćani morali ništa posebno nova izmišljat. Sve je već u osnovnim crtama bilo opisano.
Vrlo je nevjerojatna teza da NITI JEDNA JEDINA od tadašnjih židovskih silnih sekti ne bi teološki tumačila i čitala da će Mesija biti mučen, ubijen i uskrsnuti. U to doba je vladala velika raznolikost među židovskim sektama, i o većini ništa ne znamo. Stvarno bi bilo fantastično da baš nitko nije imao teologiju patničnog nevinog spasiteljskog Mesije, kad im je bila pod nosom cijelo vrijeme. Mesija koji pogiba za ljude, svakako nije vjernicima ništa sramotno ili ružno, nego baš naprotiv, nešto najveće što je Bog mogao za ljude učiniti.
Od te sekte do kršćanstva, bio je dovoljan samo jedan korak, proglasiti toga Mesiju čovjeko-Bogom, i odvojiti se od majke-religije.
Dakle imamo neku židovsku sljedbu koja je vjerovala u Mesiju kako je opisan kod Danijela, Psalama, Izaije, Zaharije, itd. koji je obavio svoju slavnu žrtvenu mesijansku zadaću u nebesima (jer su na zemlji svi "mesije" bili propali) i onda nekog tko se odvojio od njih, i počeo propovijedati da je to bio "jedan od ubijenih mesija", ali je uspio u duhovnom smislu. Pa su još dodali Markove priče i da je to Bog bio, i eto nam našega kršćanstva.
***
Apologeti se hvataju za čuđenje apostola, kada im je Isus rekao da će patiti i biti ubijen, ili ono da su nakon smrti rekli da su očekivali da će On izbaviti Izraela (od Rimske okupacije).
To je klimav argument iz mnogo razloga.
Prvo, nisu likovi Isusovih Galilejskih zelota jedini u moru židovskih sekti i pokreta.
Drugo: veliki problem za Isusa kao Učitelja.
Kakav je to Isus bio Učitelj svojim učenicima, kad im niti nakon godine dana nije objasnio da on NIJE došao oslobađati Izraela mačem, pobunom i klanjem (Rimljana), znajući da oni misle da jest?
Kakav je to Učitelj koji ih je ostavio u tako smrtonosnoj katastrofalnoj zabludi, da su svima okolo pričali laži da je On Taj mesija, kralj Židovski, osloboditelj?! Zar nije znao da je to izuzetno opasno, jer će ih Rimljani smaknuti za pobunu? Isus ih je ostavio u neznanju, a skupa s njima prevario i cijeli narod? Lukavo se osmjehivao i šutio dok je ulazio na magarcu, da bi ispunio proročanstvo o militantnom Mesiji? Pustio mase da mu kliču da je on militantni Mesija, iako je to bila masna laž? Nikome nije htio pojasniti zašto je došao? Tu je "Markova" štorija vrlo konfuzna, skrpana na razne načine, a i prepravljana u letu od prepisivača. Neuvjerljiva kao povijesni dokument.
**********************
Pojam "Evanđelje" je spomenuo Izaija prije naših "evanđelja":
Izaija 52,7-10
Buđenje Jahve i Jeruzalema
7 Kako su ljupke po gorama
noge glasonoše radosti
("basar"; u Septuaginti prevedeno kao evangelion - dobra vijest, "nosi sreću", "radosna vijest".... odakle je došla naša riječ evanđelje; u davnini je ta riječ označavala radosnu "vijest o pobjedi u bitci")
koji oglašava mir,
nosi sreću,
i spasenje naviješta
govoreć Sionu:
"Bog tvoj kraljuje!"
"Kako li su lijepe na gorama noge onoga koji donosi dobre vijesti, koji objavljuje mir; koji donosi dobre vijesti o onome što objavljuje spasenje; koji veli Sionu: Tvoj Bog kraljuje!"
**** Pojam spasenja, kršćanisti bukvalno pretvaraju u spas od gorenja u vječitoj vatri pakla.
Zato Pavao ponavlja:
“Kako su krasne — kao što stoji pisano — noge onih koji nose Radosnu vijest.” (Rimljanima 10,15)
Što je uopće originalno u Novom zavjetu? Čak i pojam "evanđelje", pokupljen je iz židovske teologije i Stara zavjeta, kao i Isus Krist uostalom i njegova djela i riječi i većina teologije, sveta misa, najsitniji detalji priče o Isusu.
*******************
Isus koji je Marku poslužio kao temelj za konstruiranje priče o Isusu Kristu nađenom i dopunjenom s proročanstvima u Starom zavjetu:
Nalazi se u glavnim crtama opisan kao konkretni Isus iz povijesti, kojega je opisao kroničar Flavij:
Židovski ratovi: Josip Flavij
"Četiri godine prije rata, kada je grad (Jeruzalem op. prev.) još bio uživao u duboku spokoju i blagostanju, došao je blagdan kako je postojao običaj svih Židova, da podignu simbolične sjenice svome Bogu, kada jedan čovjek zvan Isus, sin Ananije, priprost seljak, iznenada počne vikati: "Glas s Istoka, glas sa Zapada, glas četiri vjetra, glas protiv Jeruzalema i Svetišta, glas protiv zaručnika i zaručnice, glas protiv svih naroda!"
"Dan i noć je obilazio sve ulice s ovim povikom na ustima. Neki od viđenih građana, iritirani ovim zloslutnim nagovještajima, uhite ga i teško ga je premlate. No on, bez ikakve javne riječi u svoju obranu ili u četiri oka s onima koji su ga udarali, samo je nastavio sa svojim povicima kao i prije.
Nakon toga, suci, misleći, kako je doista tako, da je čovjek bio pod nekim nadnaravnim nadahnućem, dovedoše ga pred rimskog upravitelja; gdje, iako je teško izbičevan do kostiju, on niti je tražio milosti, niti pustio suzu, samo je uvodio još žalosnije varijacije svoje tužaljke, odgovarajući na svaki udarac s "Jao tebi Jeruzaleme!" Kada ga Albinus, guverner, upita tko je on i odakle je došao i zašto izgovara te vapaje, on mu ne odgovori ni jednu jedinu riječ, ali neprestano ponavljaše svoje opijelo nad gradom, sve dok ga Albinus ne proglasi luđakom i pusti ga da ode. Tijekom cijelog razdoblja do izbijanja rata on nikada ne prilazi, niti je viđen u razgovoru s bilo kojim od građana, ali svakoga dana, poput molitve koju je smislio, ponavljaše svoju jadikovku "Jao tebi Jeruzaleme!" On niti je psovao bilo kojega od onih koji su ga tukli iz dana u dan, niti je blagoslivljao one koji su mu ponudili jesti: za sve ljude je jedini odgovor bila njegova žalobna mantra. Njegovi povici su bili najglasniji na festivalima.
Dakle, sedam godina i pet mjeseci nastavio je s tom tužaljkom, a glas mu nikad nije posustajao, niti se njegova snaga iscrpla, dok tijekom opsade grada (od strane Rimljana op. prev.), nakon što je vidio svoja pretkazanja da se provjereno ostvaruju, pronašao je svoj počinak. Naime, dok je obavljao svoj krug i naricanje prodornim glasom sa zidina "Jao još jednom ovome gradu i narodu i Hramu", dodao je zadnju riječ ", a jao i meni," kamen koji je doletio iz katapulta udario ga je i ubio na licu mjesta. Dakle, s tim zlokobnim riječima još uvijek na usnama je i preminuo."
- Knjiga 6, poglavlje 5, odlomak 3. kroničara Josipa Flavija "Židovski ratovi" ili Povijesti uništenja Jeruzalema.
"Četiri godine prije rata, kada je grad (Jeruzalem op. prev.) još bio uživao u duboku spokoju i blagostanju, došao je blagdan kako je postojao običaj svih Židova, da podignu simbolične sjenice svome Bogu, kada jedan čovjek zvan Isus, sin Ananije, priprost seljak, iznenada počne vikati: "Glas s Istoka, glas sa Zapada, glas četiri vjetra, glas protiv Jeruzalema i Svetišta, glas protiv zaručnika i zaručnice, glas protiv svih naroda!"
"Dan i noć je obilazio sve ulice s ovim povikom na ustima. Neki od viđenih građana, iritirani ovim zloslutnim nagovještajima, uhite ga i teško ga je premlate. No on, bez ikakve javne riječi u svoju obranu ili u četiri oka s onima koji su ga udarali, samo je nastavio sa svojim povicima kao i prije.
Nakon toga, suci, misleći, kako je doista tako, da je čovjek bio pod nekim nadnaravnim nadahnućem, dovedoše ga pred rimskog upravitelja; gdje, iako je teško izbičevan do kostiju, on niti je tražio milosti, niti pustio suzu, samo je uvodio još žalosnije varijacije svoje tužaljke, odgovarajući na svaki udarac s "Jao tebi Jeruzaleme!" Kada ga Albinus, guverner, upita tko je on i odakle je došao i zašto izgovara te vapaje, on mu ne odgovori ni jednu jedinu riječ, ali neprestano ponavljaše svoje opijelo nad gradom, sve dok ga Albinus ne proglasi luđakom i pusti ga da ode. Tijekom cijelog razdoblja do izbijanja rata on nikada ne prilazi, niti je viđen u razgovoru s bilo kojim od građana, ali svakoga dana, poput molitve koju je smislio, ponavljaše svoju jadikovku "Jao tebi Jeruzaleme!" On niti je psovao bilo kojega od onih koji su ga tukli iz dana u dan, niti je blagoslivljao one koji su mu ponudili jesti: za sve ljude je jedini odgovor bila njegova žalobna mantra. Njegovi povici su bili najglasniji na festivalima.
Dakle, sedam godina i pet mjeseci nastavio je s tom tužaljkom, a glas mu nikad nije posustajao, niti se njegova snaga iscrpla, dok tijekom opsade grada (od strane Rimljana op. prev.), nakon što je vidio svoja pretkazanja da se provjereno ostvaruju, pronašao je svoj počinak. Naime, dok je obavljao svoj krug i naricanje prodornim glasom sa zidina "Jao još jednom ovome gradu i narodu i Hramu", dodao je zadnju riječ ", a jao i meni," kamen koji je doletio iz katapulta udario ga je i ubio na licu mjesta. Dakle, s tim zlokobnim riječima još uvijek na usnama je i preminuo."
- Knjiga 6, poglavlje 5, odlomak 3. kroničara Josipa Flavija "Židovski ratovi" ili Povijesti uništenja Jeruzalema.
Previše ima podudarnosti između Flavijevog Isusa i Markovog Isusa da bi bila samo puka slučajnost.
Sažetak barem 20 paralela s pričom o Isusu:
*************************************************
1 Obojica se zovu Isus.
2 Obojica se pojavljuju u Jeruzalemu tijekom velikog vjerskog blagdana. Mk 14.2 ^W 6.301
3 Obojica ulaze u područje Hrama i galame/prorokuju protiv njega. Mk 11.15-17 ^W 6.301
4 Tom prigodom obojica se služe ISTIM odlomkom Jeremije. Jer. 7.11 in Mk; Jer. 7.34 in JW
5 Obojica onda svakodnevno propovijedaju u okolici Hrama. Mk 14.49 = JW 6.306
6 Obojica proglašavaju : "Jao tebi Judejo ili židovima". Mk 13.17 = JW 6.304, 306, 309
7 Obojica prorokuju da će Hram biti uništen. Mk 13.2 = JW6300, 309
8 Obojicu zbog toga uhićuju židovi. Mk 14.43 = JW 6302
9 Obojica su optužena za govor protiv Hrama. Mk 14.58 = 7^6.302
10 Niti jedan od njih se ne brani na optužbe. Mk 14.60 = 7^6.302
11 Obojicu tuku Židovi. Mk 14.65 ^./W 6.302
12 Zatim su obojica odvedena Rimskom guverneru. Pilatu u Mk 15.1; JW 6.302
13 Obojicu ispituje Rimski guverner. Mk 15.2-4 =JW 6.305
14 Obojicu pitaju o identitetu. Mkl5.2 =JW6.305
15 A opet obojica ne kažu ništa u svoju obranu. Mk 15.3-5 = JW 6.305
16 Obojicu tuku Rimljani. Mk 15.15 = JW6.304
17 U oba slučaja Rimski guverner odlučuje ih osloboditi.
18 . . .ali to ne čini (Marko); ... ali to čini (JW). Mk 15.6-15 vs . JW6.305
19 Obojicu naposlijetku ubiju Rimljani (u Marku egzekucija; u Flaviju kamen od rimskog katapulta). Mk 15.34 = JW 6.308-309
20 Oba deklamiraju tužaljku prije nego što umru. Mk 15.34 =JW 6.309
21 Obojica umru s glasnim povikom. Mk 15.37 = JW 6.309
22. Isusa od Marka su braća držala ludim, Isus Flavija je držan ludim.
23. Markov Isus je sirovi Galilejac sa sela, Flavijev Isus je sirovi seljak.
http://en.wikipedia.org/wiki/Jesus_ben_Ananias
Marku je trebao i živi model za spajanje u priču na osnovu Starog zavjeta i svih tih proročanstava o mesiji. Našao ga je u Flavijevoj knjizi.
Crkveni oci su smislili priču (biskup Euzebij kaže da je Papija rekao na osnovu pričanja) da je Marko slušao svetog Petra, pa pomno zapisao njegovo svjedočenje. Ima jedan jaki razlog zašto to nikako ne može biti.
Dokaz je Matej, koji ISPRAVLJA sve Markove pogreške glede nepoznavanja židovskih običaja. Marko čini greške u tekstu, koje jedan židov nikada ne bi napravio. Dakle Marku nije židov Petar ispričao svjedočenje o Isusu.
Matej duplira Isusova čudesa, dodaje čaroban početak i čaroban kraj, jer je Markov epilog bio nezadovoljavajući.
*******************************
I nadbiskup Srakić muku muči s rastućom sviješću o Isusovom nepostojanju:
„Žalosna je činjenica da mi danas moramo dokazivati da je Isus povijesna osoba. Isus nije mit, priča, izmišljotina. Njegovo rođenje je povijesna činjenica. Bilo je, a ima i danas ljudi koji ga niječu, ali i onih koji ga prihvaćaju. Moramo priznati da su se i prije dva-tri stoljeća trudili zanijekati ga“.
Naveo je potom imena različitih povijesnih osoba koje su za života iskazale prihvaćanje ili neprihvaćanje Krista, istaknuo povijesne dokaze za Kristovu opstojnost te rekao: „Ljudima prvih stoljeća i ne pada na pamet da niječu opstojnost Kristovu.
Naveo je potom imena različitih povijesnih osoba koje su za života iskazale prihvaćanje ili neprihvaćanje Krista, istaknuo povijesne dokaze za Kristovu opstojnost te rekao: „Ljudima prvih stoljeća i ne pada na pamet da niječu opstojnost Kristovu.
Drugim riječima, nadbiskup nudi ofucanu i pobijenu apologetiku da "nitko nije negirao da Isus nije postojao u prvim stoljećima". Pa da je onda sigurno postojao, kao božanski lik, jer to mu je glavni dokaz za to da jest.
Srakić dodaje: "Ako je Krist postojao, ako je donio taj nauk, onda ne možemo ostati hladni, moramo nešto učiniti."
Ironija ostaje na kršćanima. Ako je postojao ikakav povijesno vrijedan neovisan dokument o razapetom Isusu, to se vjernicima ne bi nikako dopalo. Oni žele vjerovati isključivo u Isusa kao njihova osobnoga božanstvenoga Spasitelja. Običan, mudar ili hrabar propovjednik, kad bi se dokazalo da je postojao, srušio bi istoga trena kršćanske kule od karata. Je li teško povjerovati da bi takvu literaturu kršćani rado uništili u samom početku tj. prepustili takve papire truleži? Možda su u svojoj vjerničkoj revnosti očuvanja nade u Isusov rajski spas od pakla, ostali bez oba Isusa i povijesnog i božanstvenog.
Isusov nauk?
Prvo imamo originalnu hipotezu vječnoga pakla gdje će ideološki nepripadnici gorjeti u užasnim mukama, bez mogućnosti izlaska iz ognjenog jezera.
Onda je tu njegova majka vječna djevica Marija, koja je rodila bebu Isusa a da nije nikada imala "prljavi" seks s muškarcem (oplodio Bog?), pa je tjelesno uzletjela uvis u nebo iz groba kao i Isus.
Pa su onda brojna čudesa u toj priči... ali povjesničari nikako da ga nađu.
Isusove brojne prispodobe o židovima koji su prokleti jer Ga nisu poslušali i prihvatili za mesiju.
Nauk Isusov obuhvaća i grožnju njegovom skorom Apokalipsom, gdje će ljudi biti kažnjeni s nebesa, napadat će ih oklopljeni skakavci i grist će jezike od muke kad se Isus vrati/dođe.
Što još od premudrog Isusa?
Raj za slijepe poslušnike.
Nije donio mir nego rat, zavadit će obitelji radi vjere. Isusov nauk obuhvaća i odvratni Stari zavjet, jer po tom liku nikako se ne smije mijenjat niti jedan Zakon tamo, dakle niti pravila o kamenovanju/spaljivanju za kojekakve vjerske prijestupe. Napose žene.
Isus ponavlja mudrolije koje su zapisane u starim židovskim spisima, i malo poziva na dobrotu i milost, pa onda prijeti da će cijele gradove stropoštati u pakao.
Hvala Mu na tom "nauku".
S vjeronaukom na smetlište povijesti, a ne u škole i vrtiće. Nadbiskupe u mirovine, a Crkve na "restrukturiranje".
Izučavanje kršćanskih tema je uzaludno rasipanje resursa koje predugo traje.
O kakvim opasnim hereticima je govorio (lažni) svetac Petar? Pobija li ovdje "poganske mitove" (bajke mudro izmišljene) kako tvrde apologeti, ili vjernike miticiste, koji su vjerovali u nezemaljskoga Isusa po prorocima?
2. Petrova
Jer vam ne javismo sile i dolaska našega Gospodina Isusa Krista po bajkama mudro izmišljenim, nego smo sami vidjeli slavu njegovu.
Jer je on primio od Boga Oca čast i slavu, kad siđe k njemu od uzvišene slave ovaj glas: "Ovo je Sin moj ljubljeni, koji je po mojoj volji njega slušajte."
I ovaj smo glas mi čuli gdje siđe s neba, kad smo bili s njim na svetoj gori.
I tako nam je sad čvršća proročka riječ, i dobro činite, što pazite na nju kao na svjetiljku, koja svijetli u tamnome mjestu, dok dan ne osvane, i Danica se ne pomoli u srcima vašim. A ovo najprije znajte, da se nijedno proročanstvo Pisma ne smije tumačiti na svoju ruku.
Ovdje ne postoji logičan način da se tvrdi da 2. Petrova pobija „poganske mitove“. Ovaj odlomak nepobitno pobija tvrdnje onoga za koga ovaj autor kaže da su lažni kršćanski učitelji koje osuđuje - i ne samo osuđujući, već detaljno upozoravajući svoje čitatelje da ih se klone. Ti su učitelji "heretici" koji se oslanjaju na "izmišljene priče" koje predstavljaju "čak i negiranje Učitelja koji ih je otkupio". Drugim riječima, to su kršćani.
Što to znači? Razmislite. Na koji način ovaj autor - koji inače laže, budući da je ovo krivotvorina napisana da predstavlja sveca Petra kako osuđuje ovu kršćansku herezu - iznosi tvrdnje protiv tih heretika? Inzistiranjem na pričama poput "Preobraženja" da to nisu "pametno smišljeni mitovi" koji "negiraju Učitelja", već stvarni povijesni događaji, "jer ja sam bio tamo, mi smo bili tamo, ovo se stvarno dogodilo!" Što je laž - ovaj autor nije Peter i nije bio tamo, niti je očito poznavao nekoga tko jest. Umjesto toga, 2. Petar jednostavno izmišlja očevidca priče u Evanđeljima, kako bi "dokazao" Evanđelja povijesnim, a ne "pametno osmišljenim mitovima", mitovima koji negiraju "istinu", pa čak i, insistira, stvarnost "našega Gospodina".
Što je sve izjava polemičara. Jasno je da to nisu bili kršćani koji su tvrdili da Isusa uopće nije bilo, već da su priče koje su ga postavljale na zemlju pred svjedocima bile lažne. Vjerojatnije je da su naučavali da su to svete alegorije (u skladu sa samim Isusovim riječima); izraz „pametno osmišljeni mitovi“ opet je polemična izjava (koju u NZ nalazimo često, ukazujući na to da su ovi miticisti-heretici bili stvarna briga: vidi 1. Timoteju 1, 1. Timoteju 4, 2. Timoteju 4, 1. Ivanu 1, 1. Ivanova 4 i 2. Ivana 1). Dakle, kada pogledate što autor 2. Petrova govori u kontekstu i prepoznate da je ovo krivotvorina stvorena za "pobijanje" i upozorenje protiv onoga što ovaj autor smatra kršćanskom herezom, vrlo je jasno što se ovdje događa: postojali su kršćani koji su tvrdili da su evanđeoske priče mitovi, da nitko nikada nije osobno upoznao Isusa kako te priče tvrde (nego samo u svojim mističnim vizijama, kao što jedini stvarni "očevidac" koji više puta govori: Rimljanima 10 i 16; 1. Korinćanima 9 i 15 ; Galaćanima 1). I to je učenje tražilo od ovoga polemičara da izmisli lažnu tvrdnju: "ne, to nisu bili mitovi, mi smo stvarno bili tamo."
Ne postoji drugi način da se ovo pročita. Ako zapravo pročitate, to jest - umjesto da sve to ignorirate i samo ponovite historističku dogmu koja čak nema nikakva smisla u tekstu.
Dohertijevi "topovi"
https://vridar.org/2012/06/01/16-earl-dohertys-response-to-bart-ehrmans-case-against-mythicism-pt-16/
Isus nikad ne bijaše na Zemlji:
Da Krist bijaše na zemlji, on ne bi bio čak ni svećenikom, mjesto bijaše zauzeto po onima koji nude darove sukladno *zakonu;
Hebrejima 8,4
(Dretar prijevod)
Zato teolozi najčešće prevode pogrešno ovako kao da se radi o sadašnjem vremenu:
Jer da je na zemlji, ne bi bio svećenik, kad jesu, koji prinose dare po zakonu,
Jer da je na zemlji, ne bi bio sveštenik, kad imaju sveštenici koji prinose dare po zakonu,
Na engleskom također postoji rat s prijevodima:
In a present sense: “If he were on earth [i.e., now], he would not be a priest…” [NIV]
In a past sense: “Now if he had been on earth [i.e., in the past], he would not even have been a priest…” [NEB]
Isus dolazi, prvi i posljednji put:
Jer još tako malo, tako malo vremena, i onaj koji dolazi bit će tu, on neće zakasniti.
Hebrejima 10,37
Da je bio već došao, ne bi tako pisalo. Spomenulo bi se da dolazi po drugi put, da se vraća na Zemlju.
Tako i Pavao vapije: "Maranatha!" Dođi Gospodine!"
Kao da je zaboravio da je već bio došao i može se samo vratiti.
Otkrivenje završava pozivom Isusu da dođe - i oni zaboravili da je već bio došao:
Govori onaj koji svjedoči ovo: da, doći ću skoro! Amin. Da, dođi, Gospode Isuse.
Otkrivenje 22,20
Logičnije bi bilo da prizivaju Gospodina: "Vrati nam se Gospodine! Dođi nam opet!"
Sve to baca sve veću sumnju na ideju da je Gospodin nedavno već bio na Zemlji.
Aluzija na drugi Isusov dolazak ili slijed izlaganja?
Hebrejima 9,27 I kao što je sudbina ljudi umrijeti samo jedanput, - nakon čega dolazi suđenje -,
Hebrejima 9,28 tako Krist bi darovan samo jedanput za ukloniti grijehove mnoštva i on će se pojaviti (drugi put) /ek deuterou/, bez odnosa s grijehom, onima koji ga čekaju za spasenje.
Prijevod zapravo glasi smislenije ovako:
I kao što je ljudima određeno jednom umrijeti, a po tom sud;
Tako se i Krist prinese, da oduzme grijehe mnogih; javlja se bez grijeha na spasenje onima, koji ga iščekuju.
Rečenica na grčkome izražava slijed zbivanja, a ne ukazuje na ponavljanje Isusova dolaska, da dolazi po drugi puta.
Isusova pasija izvan tabora/vrata:
Jer tijela životinja, kojih krv veliki svećenik unosi za grijeh u Svetinju, spaljuju se izvan tabora.
Zato i Isus, da bi vlastitom krvlju posvetio narod, trpio je izvan vrata.
Hebrejima 13,12
Loša usporedba?
Spaljivanje tijela životinja odvija se nakon žrtvovanja njihove krvi i odbacivanja njihovih tijela; ne uzrokuje patnju životinja. Isusova patnja i smrt - bez spaljivanja - dogodile su se prije žrtve i bile su joj bitni uvod; a njegovo tijelo nije odbačeno otkad je uskrsnuo. Ova neprimjerena usporedba signal je da je najvažniji cilj pisca bio stvoriti što više paralela sa Svetim pismom, čak i ako one nisu dobro funkcionirale.
Kakva vrata, kakav tabor?
"Vrata" predstavljaju vjerojatno "vrata neba". Isus je morao patiti izvan tih vrata, u najnižoj sferi nebesa gdje vladaju arhoni, jer se patnja i smrt nisu mogle dogoditi unutar čistih nebeskih sfera (gdje se nalazilo nebesko svetište). A budući da se čitateljima teško moglo narediti da se pridruže Isusu izvan nebeskih vrata, pisac se morao vratiti na početno "izvan tabora". Potonje možda nije bilo najbolje rješenje, ali je povlačilo za sobom najvažniju sliku „vani“ i za Isusa i za zajednicu: zajednica kao „izvan“ uobičajenih "ljudskih tabora" I tako se uklopilo u njegove svrhe.
Arhoni, koji se obično prevode s grčkoga kao "knezovi/vladari ovoga svijeta" zapravo su demoni na nižim nebesima, jer i u ovom slučaju imamo nelogičnu tvrdnju da ti "vladari propadaju", ako bismo to preveli kao "politički vladari". Rimski namjesnik i židovski vođe nisu propali u doba Isusa, nego bili na vrhuncu slave. Ali demoni svakako jesu, jer ih je porazio svojom žrtvom na nižim nebesima.
Mudrost doduše navješćujemo među zrelima, ali ne mudrost ovoga svijeta, ni knezova ovoga svijeta koji propadaju,
1. Korinćanima 2,6
***
Apologetska lažljiva teza:
"Za Isusa imamo više dokaza da je povijesna osoba nego za Poncija Pilata!"
Prvo, uopće je pogrešno uspoređivat osobu koja je rimski namjesnik s likom iz vjerskih bajki gdje su njegova čudesa ključni dio priče.
Drugo, za Poncija Pilata imamo dovoljno uvjerljivih izvora postojanja, koji izostaju za Isusa.
Prvi koji ga spominje je njegov suvremenik Filon Aleksandrijski:
Filon Aleksandrijski o Ponciju Pilatu iz veleposlanstva u Gaju (oko 40. godine naše ere)
Samo nekoliko godina nakon Pilatove smjene s mjesta guvernera, Filon opisuje Pilata kao okrutnog i nemilosrdnog vladara koji je ugnjetavao židovski narod i naljutio samog cara. Evo što on o njemu kaže, u prijevodu s engleskog od C. D. Yongea:
„Pilat je bio jedan od carevih namjesnika, imenovan guvernerom Judeje. On je, ne više s ciljem ukazivanja počasti Tiberiju nego s onim što je ozlojedilo narod, posvetio nekoliko pozlaćenih štitova u Herodovoj palači, u svetom gradu; koji na sebi nisu imali oblik niti bilo koju drugu zabranjenu stvar, osim nekog potrebnog natpisa, koji je spominjao ove dvije činjenice, ime osobe koja ih je tamo smjestila i osobu u čiju su čast tamo smješteni. Ali kad je mnoštvo čulo što je učinjeno i kad je okolnost postala zloglasna, tada su ljudi, slanjem četvorice kraljevih sinova, koji ni po čemu nisu bili inferiorni od samih kraljeva, ni bogatstvom ni činom, i njegov drugi potomci i oni suci koji su bili među njima u to vrijeme, molili su ga da preinači i ispravi novotariju koju je počinio u vezi sa tim štitovima; i da ne čine nikakve promjene u svojim nacionalnim običajima, koji su se do tada sačuvali bez ikakvih prekida, a da ih u najmanjoj mjeri nije promijenio nijedan kralj. "
„Ali kad je odlučno odbio ovu molbu (jer je bio čovjek vrlo nefleksibilne naravi, vrlo nemilosrdan i vrlo uporan), zavapili su:„ Ne izazivajte pobunu; ne ratuj s nama; ne uništavaj mir koji postoji. Čast cara nije istovjetna s kršenjem drevnih zakona; neka vam ne bude izlika za nanošenje uvrede našem narodu. Tiberije ne želi da bilo koji od naših zakona ili običaja bude uništen. A ako sami kažete da jest, pokažite nam ili neku njegovu zapovijed, ili neko pismo, ili nešto slično, da bismo vas, koji smo vam poslani kao veleposlanici, prestali uznemiravati i mogli se obratiti našim molitvama svom gospodaru. '"
„Ali ova ga je posljednja rečenica ogorčila u najvećoj mogućoj mjeri, jer se bojao da bi u stvarnosti mogli otići na veleposlanstvo kod cara i možda bi ga mogli opozivati ??s obzirom na druge pojedinosti njegove vlade, u pogledu njegove korupcije i njegovog djela drskosti, njegova silovanja, njegove navike vrijeđanja ljudi, njegove okrutnosti i njegovih neprestanih ubojstava ljudi nesuđenih i neosuđenih, i njegovog beskonačnog, i neostvarivog i najtežeg neljudskog stanja. Stoga, budući izuzetno bijesan i u svakom trenutku čovjek najžešće strasti, bio je u velikoj nedoumici, niti se usuđivao srušiti ono što je nekoć postavio, niti je želio učiniti bilo što što bi moglo biti prihvatljivo za njegove podanike, i istovremeno biti dovoljno upoznat s Tiberijevom čvrstinom u tim točkama. A oni koji su bili na vlasti u našoj naciji, vidjevši to i shvaćajući da nije sklon promijeniti mišljenje o onome što je učinio, napisali su Tiberiju pismo s krajnjom molbom. A on, kad ga je pročitao, što je tek rekao o Pilatu i kakve je prijetnje izrekao protiv njega! Ali izvan je naše svrhe da vam trenutno kažemo kako je bio jako ljut, iako nije bio vrlo podložan iznenadnom bijesu; budući da činjenice govore same za sebe; jer je odmah, ne odloživši ništa do sljedećeg dana, napisao pismo, na najgorči način mu zamjerajući i grdeći ga zbog neviđene drskosti i zloće, zapovjedivši mu da odmah skine štitove i odnese ih dalje od metropole Judeje do Cezareje, na moru koje je po njegovu djedu dobilo ime Caesarea Augusta, kako bi ih mogli postaviti u Augustov hram. I u skladu s tim, bili su postavljeni u tom zdanju. Na taj je ostvario dva pitanja: u čast caru i za očuvanje drevnih običaja u gradu."
Josip Flavije o Ponciju Pilatu u Židovskom ratu (75.)
Naš glavni izvor povijesnih podataka o Ponciju Pilatu opsežni su preživjeli spisi židovskog povjesničara Tita Flavija Josipa (živio oko 37. - oko 100. godine), koji Pilata spominje u dva zasebna djela. Prvo, Josip Flavije ukratko spominje Pilata u drugoj knjizi svoje knjige Židovski rat, koja je objavljena oko 75. godine. Evo što Josephus kaže o Ponciju Pilatu u Židovskom ratu, knjiga druga, poglavlje deveto, odsjeci od prvog do četiri, u prijevodu Williama Whistona:
„Sad je Pilat, kojeg je Tiberije poslao za prokuratora u Judeju, noću poslao one slike Cezara koji se nazivaju zastavama u Jeruzalem. To je napravilo vrlo veliku pomutnju među Židovima; jer oni koji su bili u njihovoj blizini zaprepastili su se pri pogledu na njih, kao naznake da su njihovi zakoni zgaženi pod nogama; jer ti zakoni ne dopuštaju unošenje bilo kakve slike u grad. Ipak, osim ogorčenja koje su sami građani imali na ovaj postupak, veliki je broj ljudi pobjegao iz zemlje. Oni su revno dolazili do Pilata u Cezareju i molili ga da te zastave odnese iz Jeruzalema i da sačuva neoskvrnjene njihove drevne zakone; ali nakon što je Pilat odbio njihov zahtjev, pali su ničice na zemlju i ostali nepokretni u tom položaju pet dana i isto toliko noći."
„Sutradan je Pilat sjeo na svoju sudačku stolicu na otvorenom trgu i pozvao mnoštvo, željno da im da odgovor; a zatim dao znak vojnicima da svi po dogovoru odjednom opkole Židove svojim oružjem; pa je vojnička četa stajala oko Jevreja postrojena u tri reda. Židovi su bili krajnje zaprepašteni zbog tog neočekivanog prizora: Pilat im je također rekao, da ih treba sasjeći u komade, ako ne priznaju Cezarove slike, i dao nalog vojnicima da izvuku gole mačeve. Tada su Židovi, kao jedan, u velikom broju zajedno klekli, razotkrili vratove i zavapili da su prije spremni za smrt, nego da prekrše svoj Zakon. Tada je Pilat bio jako iznenađen njihovim čudesnim praznovjerjem i naredio da se zastave trenutno izvedu iz Jeruzalema."
“Nakon ovoga podigao je još jednu uznemirenost trošeći ono sveto blago koje se zove Corban, na akvadukte, čime je donosio vodu s udaljenosti od četiri stotine stadija. Na to je mnoštvo bilo ogorčeno; a kad je Pilat došao u Jeruzalem, obišli su na njegov sud i digli se oko njega. Kad je prije toga bio upoznat s ovom smutnjom, pomiješao je vlastite vojnike u odorama s mnoštvom i naredio im da se kriju kao civili, i ne koriste mačeve, već štapovima da tuku one koji su digli galamu. Zatim je dao znak od svog suda [da učine kako im je naložio]. Sada su Židovi bili toliko tužno pretučeni da su mnogi od njih stradali od batinanja, a mnogi od njih poginuli su izgaženi do smrti; narod je bio zapanjen mirnoćom ubijenih."
Josip Flavije u Židovskim starinama (oko 94. nove ere)
Josip prilično detaljno opisuje Pilatov mandat guvernera Judeje u osamnaestoj knjizi njegove knjige Antike Židova, koja je objavljena oko 94. godine. Glavni dio koji se odnosi na mandat guvernera Pilata nalazi se u Osamnaestoj knjizi Starine Židova, poglavlje treće, od prvog do četvrtog. Evo odlomka u prijevodu Williama Whistona:
„Ali sada je Pilat, prokurist Judeje, prebacio vojsku iz Cezareje u Jeruzalem: da tamo prezime; kako bi se ukinuli židovski zakoni. Stoga je predstavio Cezarove slike, koje su bile na zastavama, i postavio ih u grad: dok nam naš Zakon zabranjuje svaku izradu slika."
„Zbog toga bivši prokuratori nisu ulazili u grad sa zastavama koje su imale te ukrase. Pilat je prvi donio te slike u Jeruzalem i tamo ih postavio. Što je učinjeno bez znanja ljudi; jer je to učinjeno u noćno doba. Ali čim su to saznali, u mnoštvu su došli u Cezareju i mnogo dana nagovarali Pilata da ukloni te slike. A nije htio udovoljiti njihovim zahtjevima, jer bi to moglo naštetiti Cezarevu ugledu; oni su ipak ustrajali u svojoj molbi; šestog dana naredio je svojim vojnicima da uzmu potajno oružje; dok je došao i sjeo na svoje sudište. To je bilo tako pripremljeno, na otvorenom mjestu grada, da je skrivalo vojsku koja je bila spremna za djelovanje. A kad su ga Židovi ponovno zatražili, dao je znak vojnicima da ih opkole; i zaprijetili da njihova kazna ne bi trebala biti manja od smrti, osim ako ga ne prestanu uznemiravati i ne krenu svojim kućama. No, bacili su se na zemlju, ogolili vratove i rekli da će smrt prihvatiti vrlo rado, umjesto da mudrost njihovih Zakona bude prekršena. Na što je Pilat bio duboko pogođen njihovom čvrstom odlukom da svoje zakone zadrže nepovredivim: i odmah je naredio da se slike prenesu iz Jeruzalema u Cezareju."
"[28.god.] Ali Pilat se obvezao dovesti vodu u Jeruzalem; i to svetim hramskim novcem: i doveo potok iz daljine od dvjesto stadija. Međutim, Židovi nisu bili zadovoljni onim što je učinjeno: i deset tisuća ljudi okupilo se i diglo galamu protiv njega; i inzistirao je da se ostavi toga. Neki od njih također su ga vrijeđali; kao što to obično čine gomile takvih ljudi. Zato je opremio velik broj svojih vojnika; koji su ispod odjeće nosili bodeže; i poslao ih na mjesto gdje bi ih mogli okružiti. Stoga je naredio da Židovi odu. Ali oni su mu smjelo bacali prijekore, dao je vojnicima onaj znak o kojem su se prethodno dogovorili. Koji im je zadao puno veće udarce nego što im je naložio Pilat; i jednako kaznio one koji su bili glasni i one koji to nisu bili. Niti su ih najmanje štedjeli. A budući da su ljudi bili nenaoružani i uhvatili su ih ljudi pripremljeni za ono o čemu su radili, veliki broj ih je na ovaj način ubijen: a drugi su pobjegli ranjeni. I tako je ovoj pobuni stavljen kraj."
(Tu sad slijedi lažni kršćanski umetnuti ulomak o "još jednoj katastrofi".)
Kasnije, Josip Flavije opisuje incident koji je rezultirao smjenom Pilata s mjesta guvernera u Osamnaestom poglavlju Starine Židova, četvrto poglavlje, od prvog do drugog odjeljka:
“Ali nacija Samarićana nije izbjegla nerede. Čovjek koji ih je na to potakao, bio je onaj koji je smatrao da laž malo što znači: i koji je sve izmislio tako da mnoštvu bude ugodno. Zato im je zapovjedio da se okupe na gori Gerisim, koja se s njihove strane smatra najsvetijom od svih planina, i uvjeravao ih je da će im, kad dođu tamo, pokazati one svete posude postavljene ispod toga mjesta; jer ih je Mojsije tamo stavio. Tako su tamo došli naoružani; i smatrali su te tvrdnje vjerojatnim. I dok su boravili u određenom selu, koje se zvalo Tirathaba, skupili su se i ostali i poželjeli zajedno poći na planinu u velikom mnoštvu. Ali Pilat je spriječio njihov uspon, zauzevši ceste, s velikom četom konjanika i lakaja: koji su napali one koji su se okupili u selu: a kad je došlo do akcije, neke od njih su ubili; a druge od njih natjerali u bijeg; i uhvatio velik broj živih. Glavne od njih, a ujedno i najvažnije od onih koji su pobjegli, Pilat je naredio da budu ubijeni."
„Ali kad je ta smutnja smirena, samarijski je senat poslao veleposlanstvo kod Vitelija; čovjek koji je bio konzul, a koji je sada bio predsjednik Sirije; i optužio Pilata za smaknuće ubijenih. Zbog toga nisu išli u Tirathabu kako bi se pobunili kod Rimljana; već da pobjegne od nasilja Pilata. Tako je Vitelije poslao Marcela, svog prijatelja, da se brine o poslovima Judeje; i naredio je Pilatu da ode u Rim, da pred carem odgovori na optužbe Židova. Tako je Pilat, zadržavši se deset godina u Judeji, hitno otišao u Rim: i to pokoravajući se Vitelijevoj zapovijedi; kojoj se nije usudio suprotstaviti. Ali prije nego što je stigao u Rim, Tiberije je već bio mrtav."
[*Pilatov kamen
Uz sve jednoznačne tekstualne dokaze u korist povijesnog postojanja Poncija Pilata, postoje i neki arheološki dokazi. Pilatovo ime javlja se u najmanje dva odvojena natpisa koja datiraju iz njegova vremena kao guvernera Judeje. Od ovih natpisa poznatiji je Pilatov kamen, blok rezbarenog vapnenca koji je otkriven 1961. godine u ruševinama grada Caesarea Maritima. Na njemu je natpis sa sljedećim riječima na latinskom:
“[DIS AUGUSTI] S TIBERIÉUM
[... PONTI] US PILAT
[... PRAEF] ECTUS IUDA [EA] E
[... FECIT D] E [DICAVIT] "
Prevedeno kao:
„Božanskom Augustu, [ovaj] Tiberieum
[… Ponti]us Pilat,
[… Pref]ekt Judeje
[... je d] e [naznačeno]. "
Zaključak
Poncije Pilat bio je stvarna povijesna osoba koja je potvrđena u više izvještaja židovskih i rimskih povjesničara. Iako je Filonovo spominjanje Pilata u njegovom veleposlanstvu kod Gaja najranije, Josipovi izvještaji o Pilatu u njegovim knjigama Židovski rat i Židovske starine najvrjedniji su iz povijesne perspektive jer nam Josip daje o Pilatu puno više podataka nego što ih daje Filon.
Uz povijesne izvore, Pilatovo ime potvrđeno je i u dva poznata preživjela suvremena natpisa. Njegovo se ime pojavljuje u natpisu na Pilatovom kamenu, kao možda i u natpisu na Pilatovom prstenu.
Ukratko, postoji mnoštvo dokaza da je Poncije Pilat bio stvaran čovjek koji je služio kao upravitelj Judeje otprilike od 26. do oko 36. ili 37. godine naše ere.
No o liku Isusu i kršćanima ni traga. Zanimljivo da je njegov navodni krvnik tako dobro opisan, a Boga kojega je razapeo spominje samo grčki spis "po Marku", od kojega su drugi bradati kršćanski grci prepisivali.
********************
Russell o mitu o Isusu:
". . . Ne vjerujem da netko može dodijeliti ni superlativnu mudrost ni superlativnu Kristovu dobrotu kako je to prikazano u Evanđeljima; i ovdje mogu reći da se ne bavim povijesnim pitanjem. Povijesno je poprilično dvojbeno je li Krist uopće postojao, a ako je i postojao, ne znamo ništa o Njemu, tako da me ne zanima povijesno pitanje, koje je vrlo teško. Sumnjičav sam prema Kristu kako se pojavljuje u Evanđeljima, uzimajući evanđeosku pripovijest onakvom kakva ona stoji, i tamo se nalaze neke stvari koje se ne čine baš mudrima." (citirano u Egner 592)
Lamentacije i apologetske ruminacije:
"Čini se da je teško povjerovati da bi čovjek tako inteligentan kao što je Russell, sa svim svojim akademskim kvalifikacijama i očitom sposobnošću istraživanja, odlučio biti slijep na silne činjenice. Vjeruje da je na "povijesno pitanje" teško odgovoriti i da Krist vjerojatno nikada nije postojao. Što je sa svjedočanstvima antičkih pisaca koji su bili antagonisti kršćanske vjere kao što su Plinije, Tacit, Svetonije, Cerint, Celsus, Porfirije, Talus i Josip Flavij (da spomenemo samo neke)? Svaki od tih ljudi, na različite načine i iz različitih razloga, svi nude dokaz da je Isus bio pravi čovjek i povijesna ličnost. Često su pokušavali dokazati da Krist nije božanski, ali su na taj način dokazali da je bio povijesni. Kako je Russell mogao propustiti tako uvjerljive dokaze? Očito, ako može pogriješiti u pogledu Kristove povijesnosti, može pogriješiti i u pogledu Kristova božanstva."
Apologet nas uvjerava da je (bezbožni) Russel glupan jer ne zna za te "silne dokaze" da je Isus postojao, pa kao takav, glup i neinformiran, sigurno nije u pravu glede njegova izostanka uvjerenja da je Isus Bog, uskrsnuo itd.
"Plinije, Tacit, Svetonije, Cerint, Celsus, Porfirije, Talus i Josip Flavij" - svi odreda ne donose niti jedan jedini dokaz da je lik Isus povijesna osoba.
Neki od tih tekstova su kršćanske krivotvorine/interpolacije, a čak i da nisu, radi se o spomenu priče o zemaljskom Isusu u koju su kasniji kršćani vjerovali pa njima ispričali, a to su pročitali u grčkoga "Marka". Sve se svodi na spis nazvan mnogo kasnije "po Marku". A Marka ne možemo uzeti kao povijesno izvješće, nego je to čudan vjerski pamflet prepun čarolija i tvrdnji bez pokrića. Gdje su čarolije okosnica tog mita. Bez neovisnih dokaza izvan Marka.
************
Kršćanski apologet Thomas B. Warren trijumfalno izjavljuje da je Isus "neviđena pojava u povijesti čovječanstva kao učitelj":
1. Okolnosti njegova učenja.
Ništa novoga nije napisano o svijetu što nije već postojalo u prethodnim mitovima o anđelima, Bogu i demonima. Kad se Isus vratio iz groba i 40 dana učenicima sve potanko pojasnio, evanđelje se tu naprasno prekida - a upravo je tada trebalo iznijeti što im je to Isus "detaljno objasnio". Patka za lakovjerne da zinu od čuda - na šuplji trik.
2. Njegovo savršeno znanje o predmetu koji je predavao.
Isus više puta pokazuje da ne zna neke stvari, a ne zna niti da se neće uskoro vratiti i preobraziti cijeli svemir. Ne zna niti da je Zemlja okrugla.... da nije bilo Noine arke sa svim parovima životinjama i potopa itd.
3. Imao je savršeno znanje o ljudima koje je poučavao.
Zašto onda na koncu naučavanja, učenici zatraže da brutalno spale cijelo selo koje ih nije htjelo primiti na noćenje? Zašto se Isus raspituje o Ivanu Krstitelju? Kako ne zna da je Lazar umro i da će ga on oživjeti, pa se čudi i plače?
4. Njegove metode su bile jasne i konkretne.
Jednom se zaklinje u ljubav, pravednost i žrtvovanje, drugi puta proklinje gradove da će ih strovaliti u vječiti pakao gdje je plač i škrgut zubima, jer ga nisu priznali za Mesiju. Tipično za sumanutoga vjerskog fanatika.
5. Opća svrha Njegove misije na Zemlji.
Ostaviti na tisuće posvađanih sekti, koje se glože, mrze i ratuju jedni s drugima.
6. Savršeno je prakticirao ono što je učio.
Kada se trebao žrtvovati da svi ljudi ne završe u vječnom ognju, on preklinje Boga Oca da ga to mimoiđe.
7. Njegov stav prema istini.
Laže nekoliko puta. Npr. svojoj braći da ne ide u Jeruzalem, a onda krimice ode....
8. Širina Njegove vizije.
Uskogrudni fanatik s prijetnjama pakla.
9. Nijedan učitelj se nikada nije mogao usporediti s Isusom u moralnom standardu koji je postavio.
Ideja paklenih mučenja koja ne prestaju, čini ga jednim od najmonstruoznijih vjerskih fanatika, skupa s Muhamedom.
10. Nijedan učitelj nikada nije podučavao poruku koja bi mogla imati tako dalekosežne učinke na dobro kao ona koju je poučavao Isus.
Okretanje drugog obraza je glupost. Tko bi tako postupio, kad treba spasiti obitelj od nasilnika, učinio bi zločin svojim nečinjenjem.
11. Nitko nikada nije volio svoje učenike kao što je Isus volio svoje.
Piše da ih voli kad naprave kako im on naredi... I da je jednoga učenika preferirao i privijao uz prsa....
12. Govorio je s neusporedivim autoritetom.
Budale i fanatici su po pravilu tvrdoglavo uvjereni u svoje izjave. Samouvjerenost im je proporcionalna glupostima koje propagiraju.
Post je objavljen 27.03.2018. u 16:07 sati.