Osvanulo je sivo jutro. Opet se ustajem po mraku. Sve mi žao zbog pomicanja sata, iako znam, već za par dana sunce će rudjeti na istoku i moja soba gorjeti će narančastim plamom.
Jedno novo sunce grije moje dane, i nisam više toliko ovisna o zvijezdama. Moj zlatni zmaj. Budim ju i onako toplu od sna grlim koliko god mi to neumoljivi protek jutarnjih minuta dopušta. Oblačim ju i pripremam ruksak za baku. Muž nas razvozi, prvo mene, pa nju, pa sebe. Svaki dan u autu ponavljam joj iste riječi dok ona promatra ulicu kroz prozor. To je dio rutine, to je nešto na što ona može računati. Nešto čemu se može unaprijed veseliti, kao Lisica Malom princu. Volim te. Tu mama radi. Pusa.
Divno je što konačno možemo razgovarati. Uvijek se čudim tome kako u kafiću uspijem naručiti kavu, s obzirom na to koliko je ljudska komunikacija manjkava, i kao što psiholozi kažu, ono što mislimo reći, ono što izgovorimo i ono što je druga osoba razumjela, su tri različite stvari. Međutim, otkrila sam da dvogodišnjem djetetu zapravo možeš objasniti sve. Sve što ga zanima, ili što mu moraš reći. Kaže Einstein Ako ne možete nešto objasniti jednostavno, onda to ne razumijete dovoljno dobro.
Ona zna da mama mora ići raditi, ali i da će mama doći. Nikad se ne iskradam dok ona ne gleda, kako bih izbjegla njen plač. Ne želim u njoj stvarati obrazac osjećaja da mama može samo nestati, već sigurnost da će znati kad odlazim, i da ću opet doći. Stvaram odnos povjerenja.
Zapravo bih rado imala još djece, ali bez trudnoće i bez godine dana kućnog ropstva. Porod može. 24 sata bolova nije problem. 9 mjeseci iritantnog supostojanja mi je problem.
Imala sam školsku trudnoću, tako mi je rekla ginekologinja. Sa svim školskim nuspojavama, 4 mjeseca mučnina, cjelodnevnih, sa povraćanjem, pa uklještenje, zaštopani nos po nekoliko tjedana u komadu, kile, hemoroidi, pritisak na mjehur, grčevi u nozi, natečenost, bolni zglobovi, svrbež. Sitnice, ali u kombinaciji, iritantno za svisnut. Jedva sam čekala da taj mali izvanzemaljac izađe van i da imam svoje tijelo za sebe.
A onda je trebalo dogovoriti tko će biti sa mnom na porodu. Muž i ja smo obilazili oko te teme kao mačke oko vruće kaše. On, jer nije htio biti na porodu, ja jer nisam htjela da on bude na porodu. Ali danas očevi imaju pravo biti prisutni, tko sam ja da mu zabranim tu želju ako ju ima. Na kraju sam zagrizla u limun i rekla da želim svoju sestru na porodu, a ne njega. Laknulo njemu, laknulo meni.
Htjela sam sestru, jer je ona znala što je to, ona je to prošla. Slušala sam njene savjete i provela cijeli dan doma, predvečer sam ušla u bolnicu, tek kad je moje tijelo već bilo potpuno spremno. Nisam primila ništa protiv bolova niti za ubrzanje poroda, za takvo što je jednostavno bilo kasno.
Moj porod je bilo zadnje pravo druženje moje sestre i mene. Sve nakon toga bili su kratki susreti u prolazu, ona je hvatala konce svojeg života nakon što je sedam godina provela kao majka i kućanica, ja sam pokušavala otkriti što taj mali vrištavi smotuljak želi od mene. A onda je počelo pola godine užasa. Umrla je dva dana nakon prvog rođendana moje kćeri.
Kažu da brzo zaboraviš porođajne bolove. Međutim, ne želim ih zaboraviti nikada. Prisjećam se te boli često, usađena je u svaku moju stanicu, ona je dio mene. To je moja bol, moja oaza svijesti, moj izvor snage. Žena je tako prokleto, brutalno nemoćna dok rađa. Klistiraju te, briju, bodu, vodaju. Sama si i nemoćna.
Gorući otisak njezinih ruku na mojim leđima dok me pridržavala, osjećam kao nevidljivu tetovažu pod kožom. Nisam bila sama. Nisam bila nemoćna. Imala sam sestru kraj sebe.
Post je objavljen 27.03.2018. u 09:36 sati.