Dunja Detoni Dujmić: “Svjetski dan samoće”
poezija
izdavač : Društvo hrvatskih književnika
Urednik: Ivica Matičević
Opseg: 87 str.
Uvez: Meki
Format: 111,5x18 cm
Cijena: 80,00 kn
Riječ izdavača
Prvi ciklus sadrži 21 pjesmu i zamišljen je kao hommage A. Giacomettiju, na što se aludira naslovom "Krist, čovjek koji hoda". U tom se ciklusu na postmodernistički impostiran način razrađuje kristološka ideja o liku suvremena Krista, koji na neki način ponavlja dramu svog biblijskog prethodnika i proživljava neku vrstu novog martirija u banalnim okolnostima kaotične svakodnevice. Pritom se redaju prizori dramatična kretanja, popraćena usponima punima nade te tragičnim i bolnim padovima. Taj metaforičan lik prolazi urbanom ili ruralnom pustinjom praćen svitom svojih ravnodušnih „učenika“, kritičara, promatrača, slučajnih, muških, ženskih pa i životinjskih pratitelja kao i lažnih sljedbenika i svjedoka, koji ga susreću na mnogobrojnim postajama njegova svojevrsnoga križnoga puta po svijetu i uzaludne patnje u traženju spasa. Ova poetizirana proza na simboličan način aludira na neke temeljne aporeme suvremene svijesti i to u rasponu od razmišljanja o pravdi, vjeri, krivnji, humanizmu; u taj se refleksivni sloj sustavno upleće drama utemeljena na raznim povijesnim aluzijama, a u stalnom susretu s nekim prepoznatljivim realijama vezanima uz nezaobilaznu zbilju (...)
Drugi je ciklus pjesama u prozi naslovljen, na način Anke Žagar, "Onaon". Sastavljen je također na temelju biblijske ideje o postanku prvih ljudi, na dijalektici njihovoga rodnog dualizma. Dakle, naglasak je na lirskoj interpretaciji rodne problematike, na metafizici muško-ženskih odnosa te vječnog traganja za ljubavlju. Ciklus sadrži 17 poetskih jedinica u kojima se prati tegoban put onih osamljenih pojedinaca koji su prvi bačeni na opasnu, kaotičnu pa i surovu zemlju; taj je put ispunjen očekivanjima prvog susreta i ljubavi, potom sudarima rodnih razlika, problematiziran je i odnos prema Stvoritelju koji ih je prepustio njihovoj samoći. (...)
Treći ciklus pjesama u prozi naslovljen je "Selfie s tišinom" koji je zapravo autopoetski dnevnik svakidašnjice u kojem se lirski interpretira najbliži okoliš, dom kao utočište, tišina kao uvod u samoću, ali ne onu bolnu nego iscjeliteljsku ili zaštitnu, tj. smirujuću samoću u bliskom i prepoznatljivom ambijentu. Ipak i u takvom ozračju povremeno se ukazuju i naznake neke daleke i otuđene zbilje. U njima pjesnički glas otkriva razne paradoksne, apsurdne, ambigvitetne pa i nonsens situacije i odnose. Takvi ga odnosi začuđuju, katkada iznenađuju i razveseljuju, a kadšto mu odašilju upozorenja, prijetnje pa i naznake raznih strahova, jer dopiru s drukčije strane one neraspoznatljive i otuđene zbilje, zbilje kojom lirski glas ne može niti želi vladati pa se radije povlači u smirujuću urbanu tišinu u kojoj nalazi, možda i prividni, smiraj.
Post je objavljen 04.04.2018. u 06:45 sati.