KAMO VODI HRVATSKU PLENKOVIĆEVA POLITIKA?
Hoće li ratifikacija Istambulske konvencije premijera Plenkovića i HDZ stajati gubitka vlasti na sljedećim parlamentarnim izborima, ili možda još i prije? Prosvjed protiv potpisivanja Istambulske konvencije koja sa sobom donosi i rodnu ideologiju održan je u Zagrebu u subotu 24. ožujka, samo dva dana nakon što je Vlada u četvrtak 22. 3. jednoglasno usvojila Istanbulsku konvenciju te ju uputila u Sabor , zajedno s interpretativnom izjavom, koja za Istambulsku konvenciju nije pravno obvezujuća. Prosvjednici su u Zagreb doputovali iz cijele Hrvatske. Prema informacijama iz policije, bilo je oko 5 000 prosvjednika, dok je prema procjenama organizatora prosvjedovalo oko 70 000 građana.
Prosvjed protiv Istambulske konvencije poruka je građana RH da imaju svoje stavove i da neka politička nametanja jednostavno ne žele prihvatiti jer nadilaze njihove vrijednosne stavove. Ono što u Konvenciji građanima nije prihvatljivo je rodna ideologija. Poruku premijeru Plenkoviću na prosvjednom skupu koju su prosvjednici izvikivali je „Izdaja, izdaja“, „odlazi“, „odlazi“ jasan je znak što građani o prihvaćanju Istambulske konvencije misle i u što je premijer RH svojom nekompetencijom taknuo. Kažem nekompetencijom, jer premijer si ni jednog trenutka dao truda objasniti širokoj javnosti sadržaj materijala Istambulske konvencije, osim što je rekao da je konvencija borba protiv nasilja nad ženama i protiv nasilja u obitelji. Osim toga premijer je rekao, što su prenijeli mediji, da se u zemljama koje su je ratificirale, a tu je naveo BiH, Austriju, Nizozemsku, on je naveo i Njemačku, što je netočno jer Njemačka nije ratificirala Istambulsku konvenciju da se u tim zemljama ništa posebno zbog ratifikacije konvencije nije dogodilo. To je za građane koji ne žive za političku karijeru, već za obitelj i posao, slabi argument da je Istambulska konvencija potrebna i Hrvatskoj.
Pitanje glavnog prijepora u Istambulskoj konvenciji je pitanje integracije o rodu i spolu. Istanbulska konvencija zahtjeva spajanje „rodnih pitanja“ u hrvatsko zakonodavstvo i u sve razine obrazovanja. Djecu bi se, indoktriniralo, točnije dovodilo u zabludu već u vrtićima i u školi, a roditeljima bi se uskratilo pravo da odlučuju o odgoju svoje djece. Zašto? Zato što bi rodne dogme postale zakonski obvezne. Konvencija ide ka tome da dosadašnja kultura, običaji, tradicija, vjera i obiteljske vrijednosti koje genezu imaju u ulogama žene i muškarca bili propagirani kao nepotrebni i zastarjeli. Rasprava koja je provedena u srpnju 2017. zabilježila je da je 80% sudionika za zaštitu žena od nasilja, ali protiv ratifikacije Istanbulske konvencije.
ISTAMBULSKA KONVENCIJA JE PRAVNO JAČA OD NACIONALNIH ZAKONA!
A Istanbulska konvencija je skraćeni naziv za Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Vijeće Europe prihvatilo ju je 11. svibnja 2011. u Istanbulu. Ta konvencija ima status međunarodnog ugovora i time je pravno jača od nacionalnih zakona. Države koje ju ratificiraju trebaju ostale zakone podrediti i prilagoditi zahtjevima Konvencije te su podložne kontroli međunarodne skupine pod nazivom GREVIO koja nadzire provedbu Konvencije, osobito na području državnih javnih politika i to školstva, medija i antidiskriminacijske politike.
Kako vrijeme prolazi sve je jasnije da se premijer Andrej Plenković s mjesta diplomate iz Bruxellesa za premijera RH nije kandidirao zato da bi državi Hrvatskoj donio svojim radom niz pozitivnih promjena, već da bi prije svega napredovao u svojoj političko diplomatskoj karijeri. Rijetkima se pruža mogućnost u svoj životopis upisati da je bio premijer države. Plenković tu činjenicu na političkoj sceni Europske unije može u budućnosti itekako kapitalizirati. Razlika između diplomate i premijera je velika, posebno u političkom sistemu Hrvatske koji nema izgrađene vrijednosne parametre političkih učinaka. Dok je parlamentarnom zastupniku u EU, s kojeg je mjesta došao Plenković, tek posao da promišlja i deklarativno govori, premijer pak mora razumjeti što se događa u zemlji na niz područja i mora donositi odluke. A donošenje odluka premijeru Plenkoviću teško ide. Činjenica je da je jedan razlog tome što relativno slabo razumije gospodarske odnose i potrebe Hrvatske a drugi razlog je što su mu poslovni odnosi prerasli u prijateljske i ne želi mijenjati ljude u Vladi oko sebe. Da pravovremeno još u Splitu predsjednik Sabora Jandroković u svom govoru nije nagovijestio smjenu bivšeg povjerenika za Agrokor Antu Ramljaka, kazavši da HDZ ni zbog koga neće trpjeti političku štetu, veliko je pitanje je bi li Plenković zatražio smjenu Ante Ramljaka. Ramljak je na ovaj način ostao bez premijerove podrške i rješenja u Agrokoru su, s novim povjerenikom, dobila novi smjer. Činjenica je gospodin premijer Plenković je bez jasnog stava što želi postići i s kim to želi postići. Plenković ne upravlja događajima.
KAMO VODI HRVATSKU PLENKOVIĆEVA POLITIKA?
Premijerova velika pogreška dogodila se tijekom 2017. kada je Republika Slovenija ucrtalava u svoje mape novu granicu na moru u Piranskom zaljevu sa Hrvatskom, dok je Hrvatska vanjska politika šutjela i čekala , izjavljujući tek da je proces arbitraže kontaminiran i da Hrvatska u tome ne želi sudjelovati. To da se hrvatska vanjska politika u nekom problemu može ponašati kao „ uvrijeđena gospođa“ je politički nonsens. Problem sa ribarima koji ribare u području Piranskog zaljeva eskalirao je na samom početku 2018. godine i ne na štetu Plenkovića, već na štetu ribara pojedinaca. Vlada medijska šutnja o tom problemu, ali je pitanje vremena kada će rezime tih događaja izaći pred javnost.
Župan Požeško -slavonske županije Tomašević usprkos prošlogodišnjem fizičkom zlostavljanju svoje supruge i dalje je ostao župan. Ministrica Nada Murganić usprkos javnim pogreškama u ministarskom radu i dalje je na tom položaju. Zašto Plenković ne smjenjuje te osobe? On svojim ne činjenjem poručuje da je dovoljno biti član HDZ- a i da je moguće raditi sve ili raditi bilo kako. Premijer Plenković je sve manje vjerodostojan u svom premijerskom radu. Jedna od premijerovih pogrešaka je i ne primanje na razgovor u siječnju nekoliko djelatnika Rafinerije iz Siska s Predragom Sekulićem na čelu , kada su ti djelatnici željeli informirati premijera o stvarnom stanju stvari i činjenicama kojima su raspolagali. Jer rafinerija Sisak je u tehnološkom lancu prerade nafte u RH točka na i. Gasiti pogon sa 40 zaposlenih od strane MOL-a u Sisku, problem je cijelog naftnog rudarstva u RH. No Plenković je odbio razgovarati s djelatnicima rafinerije. Time je prešutno stao na stranu MOL-a, poručivši svojom šutnjom zaposlenicima i svima koji primaju te informacije da mu to što se zbiva u Rafineriji Sisak i što oni znaju, nije ni važno ni značajno. Pa zar je tko u RH povjerovao izjavama predstavnika MOL-a koji je izjavio da nema dovoljno tržišta za prerađevine iz Siska i da se zato jedan pogon mora zatvoriti?
U veljači se grupa djelatnika iz Rafinerije Sisak ponovo oglasila sa željom da razgovara s premijerom. Pozitivnog odaziva nije bilo. Hrvatska industrija nafte ovisi o volji političara koji nezna dovoljno o problemu, a savjetnika za ta pitanja nema – jer nema HDZ-ovaca koji bi u intelektualnoj domeni imao tu granu industrije! Od Hrvatske bogate prirodnim bogatstvima generacije političara od Domovinskoga rata pogrešnim odlukama odveli su u nepovrat sve što je bila vrijednost. A takvu Hrvatsku napuštaju posljednje tri godine i radno sposobni građani. Premijer Plenković, činjenica je, još je jedan u nizu političara koji svojim odlukama Hrvatskoj oduzima, a rjegko pridodaje, ono što joj pripada. Kamo vodi Hrvatsku Plenkovićeva politika?
SMIJU LI POLITIČARI IGNORIRATI RAZLOGE
I ZAHTJEVE GRAĐANSKIH PROSVJEDA?
Ono što premijer Plenković posebno smatra važnim je upravo ono što se odnosi neposredno na Europsku unije. A to je uključivanje Hrvatske u schengensku granicu, uvođenje eura kao platežne valute u Hrvatsku, predsjedanje Europskom unijom 2020. što on možda i neće dočekati na funkciji premijera Hrvatske, te ono što je prvo sada na redu a to je 17. i 18. svibanj kada Republika Hrvatska treba preuzeti predsjedanje Vijećem Europe koje je članica od 1996. Vijeće Europe je tijelo koje zagovara Istanbulsku konvenciju. Samo dva mjeseca prije toga Hrvatska je nije ratificirala,a građani su prosvjedom pokazali da su protiv usvajanja Istambulske konvencije.
No sve više političara, kao i premijer, se kao štitom služe jednom oportunističkom rečenicom u kojoj kažu da u demokraciji svatko može na miran način izražavati svoje mišljenje. Time kao da žele reći „ U redu, vi mislite tako, a mi mislimo na način na koji donosimo odluke?“ No smiju li političari ignorirati zahtjeve i razloge građanskih prosvjeda u ovom slučaju zahtjeve za NE ratificiranje Istambulske konvencije? Kako će finale Istambulske konvencije završiti u Saboru tek će se vidjeti. Referendum o ratifikaciji Istambulske konvencije sve je realnije rješenje.
Margareta Zouhar Zec
Post je objavljen 25.03.2018. u 22:40 sati.