O životu kao jednom prostornom vremenu svatko misli na svoj subjektivni način,
jer je psihologija tako namjerno montirana terminologijom
komplicirane gramatike govornog jezika.
Cilj je da svaka riječ bude relativna, da ne odgovara istini
(stvarnom stanju).
Temeljem psihološkog umišljanja, odbačen je doživljaj,
a to je urađeno jačom energijom od gravitacione sile tijela.
Usporenjem metabolizma postiže se stanje konfuzije jasnoće
i umjesto realnosti čovjek osjeća emocije izvrnutih slika.
Kako je ovisnost primamljiva i stvara jake navike, psihološki aspekt
pogleda na život lako se prihvaća. Naravno, to je učinjeno još
iz djetinjstva jer djeca lakše prihvaćaju susret sa nepoznatim.
Mnogi sudski sporovi godinama traju zbog jedne riječi, jer su
tumačenja različita.
Teorija nikada neće i ne može dati nešto konačno.
Namjerno ne postoji polazište kao centar ili nulta točka po kome se
svatko upravlja.
Čovjek ne prihvaća ni sunce za centar svijeta, u smislu savršene čistoće,
slobodne vječnosti i inteligencije, svjetlom za svijetlost vremena
pojava u elementarnoj prirodi.
Prostom oktavom nota se postiže glas istine jednako kao u doživljaju.
Onda time znaš sve što se dešava u prostornom vremenu, jer je jedno.
Samo dobrom voljom čovjek može kvalitetno prihvatiti realnost i dalje
se upravljati tom svijetlosti od prirode. Upravo na taj način opažanjima
držiš korak sa vremenom i daješ priliku da te mozak vodi a ne
želje za uživanjem.
Post je objavljen 23.03.2018. u 12:27 sati.