Nisam pisac. Ako je kriterij objavljeno djelo. Jesam pisac, ako je kriterij – pisci pišu.
Sutra se sastaje moj književni klub. Iako u njemu nema niti jednog književnika, i zapravo smo čitateljska skupina, jednostavno mi se više sviđa izraz književni klub. Nije poanta u čitanju već u onome što čitamo.
Sedam djevojki, žena, majki sastaje se mjesečno. Pričamo o zadanom djelu, kritiziramo ga, diskutiramo, i često puta kroz asocijacije pretresamo vlastite probleme. Muškarce diskriminiramo, ne mogu postati članovi kluba (bilo je pokušaja prodora, predanih pismenih zahtjeva, ali odbijeni su). To nam piše u statutu. Da, imamo statut, profesionalna deformacija. Imamo i štambilj. Uloga zapisničara je dakako moja. Funkcioniramo demokratski, ali kad sve ode kvragu, diktatorstvo rješava sve probleme. I tako već pet godina.
Sutra neću sudjelovati u raspravi. Sutra slušam i vodim bilješke. Sutra kritiziraju moj prvi roman, radnu verziju.
Jednom davno (sve što se dogodilo prije djeteta, računam kao vrijeme iz davnine), otac mi je prigovorio, nakon što je neki moj kraći tekst dobio nagradu (nešto beznačajno na lokalnoj razini), kako ću se jednoga dana sramiti tog djela, kao što se poznati glumci srame svojih početaka u porno industriji. Moj otac od mene ima velika očekivanja koja neću ispuniti. To je činjenica, bez osjećaja, bez želja. Tko je ikada ispunio očekivanja svojih roditelja?
Neću se sramiti. Kao što se ne sramim niti jednog svojeg pada nakon kojeg sam se ustala. Ti padovi učinili su me onim što sam sada. Nema učenja bez pogreški, nema napretka bez boli. Možda je baš porno industrija moje polje rada, moja sudbina.
Nemam veliko mišljenje o svojem prvom romanu, prvi mačići se u vodu bacaju. Ljubavni roman, takvih je napisano već milijun, ali što ćeš, žene to vole. Riječ je o vježbi, kako napisati dugačak tekst koji ima i glavu i rep. A opet, draga mi je svaka riječ, poput kržljavog djeteta s posebnim potrebama, moje je, drago mi je.
Sutra će mali uzorak tržišta reći svoje mišljenje. Kažem tržište. To moj otac progovara iz mene. Ono na što trošiš većinu svojeg vremena mora moći osigurati tvoju egzistenciju. Za sada moje pisanje nikome ne osigurava ništa, osim možda duševni mir, promjenu perspektive, disanje, eksploziju zadovoljstva.
Pišem, postojim.
Post je objavljen 23.03.2018. u 08:57 sati.