U mojim mladim danima, simbol slobode je bio Hyde park.
Nekako kao kroz maglu mi se čini da je Hyde park ušao u moj život kroz onaj čuveni koncert Queena, kad su po mom mišljenju tada onaj klaun i njegova ekipa skupili dvjesto tisuća ljudi na jednom mjestu.
Mjera za kolićinu ljudi u mom dotadašnjem životu je bila sto tisuća ljudi koliko ih je moglo stati na Marakanu u Brazilu, na stari plac je moglo stati valjda dvadeset i koja tisuća ljudi iako se stalno baratalo s nekim ciframa od preko trideset tisuća, mitska marakana je bila sto tisuća, ali dvjesto to je bilo suludo i neshvatljivo.
Kasnije u našim mladenačkim diskusijama smo došli do saznanja da se u Hyde parku može govorit što hoćeš, ne znam više tko, ali netko je došao s informacijom da bilo tko može doći u Hyde park, popeti se na govornicu i govoriti što hoćeš da ti nitko ne može ništa.
U to vrijeme smo ja i Boro Dežulović bili na istoj strani, inače nas dvojica smo poprilično vremena proveli zajedno, svega je tu bilo, pijanstava, pjesme, i borbe za demokraciju.
Doduše Boro nikad nije bio u prvim redovima, on je jednostavno takav, ne možeš očekivat od njega žrtvu, on je uvijek bio zadužen za naknadnu pamet, sa sigurne udaljenosti iz neke zavjetrine.
Zato se ja ne ljutim na Boru, niti ga uzimam za ozbiljno, Boro je uvijek imao samo jednu ideologiju, a to je njegova vlastita guzica.
U to doba taj ideal slobode da možeš bez ikakve opasnosti da budeš priveden, govorit što hoćeš, nama je izgledao nestvarno.
Naime unatoč lažima o dobrohotnosti socijalizma koje se konstantno serviraju, slobode nije bilo.
Naravno šupke koji se nisu usuđivali podignuti glavu, a sad kao prvoborci socijalizma, i ovdje na blogu promoviraju tu zločinačku ideologiju, nitko nije dirao, bili smo nacija koja šapuće.
Vašeg omiljenog blogera su s njegove vlastite svadbe koja se odigravala na terasi restorana u sred Dubrovnika, priveli na kratki informativni razgovor, jer su se uzvanici drznuli pjevati Marjane, Marjane, u varijanti sa Zrinskima a bez druga Tita, nije nam palo na pamet pjevati Vilu Velebita, toliko hrabri ipak nismo bili, Vila Velebita se pjevala u intimi vlastitog doma u biranom društvu.
Zato sam ja sanjao o Hyde parku, jer naime ja se nisam ženio četres osme, nego tamo koncem osamdesetih.
Kad smo već kod Vile Velebita, nju smo pjevali na krštenju mog starijeg sina, u intimi mog doma, u biranom društvu, i bili prijavljeni od strane susjeda, jednog od onih, samo nekoliko godina kasnije s rukom na srcu i veeeelikom trobojnicom sa šahovnicom, pa je eto tradicionalno kao i na još nekim značajnim datumima u mom životu sudjelovala i milicija.
Negdje u predvečerje rata, ja i my friend Luka, kolega s posla, smo s ekipom iz Adria Airwaysa, koji su spavali kod nas u hotelu, iz zajebancije doletili za Frankfurt, bez putovnica, nismo ih imali kad pokupit.
Kad smo u Frankfurtu s posadom aviona izišli kroz izlaz za letačko osoblje, naime to je onda bilo moguće, Luka je raširio ruke i vika Slobo Miloševiću jebem ti majku, a ja sam rekao Ajmo sad tražit azil, naime tada jebat majku nekom političaru nije bilo nepristojno nego i kažnjivo.
U Hyde park sam otišao kad sam već znao da dvjesto tisuća ljudi i nije nešto nezamislivo, kad mi je bilo sasvim jasno zašto je toliko ljudi došlo gledat onog klauna, uvjeren da će koncept slobode govora zaživjeti jednom i u mojoj zemlji.
Odavno nisam bio u Hyde parku, milicije više nema, policija mi za sada ne dolazi na vrata, Freddie je umro, bivši komunisti laprdaju o demokraciji, Boro je u Beogradu, a u Hyde parku se više ne smije govorit što hoćeš, u međuvremenu je netko izmislio političku korektnost.
Post je objavljen 20.03.2018. u 12:05 sati.