Pregled posta

Arizona 2017

Slike s ovog putovanja možete pogledati ovdje.

Mapu ovog putovanja, koja prikazuje suprotan smjer od voženog, možete pogledati ovdje.

U ovoj priči neće biti govora o "onoj" Arizoni iz USofA, kojoj su granice, na krajnje kompliciran način, iscrtane (skoro) ravno, kao ravnalom, Arizoni kojoj je s juga susjed Meksiko, a s zapada Kalifornija, Arizoni koja...., već o jednoj drugoj Arizoni puno, puuuno bližoj.
Ovaj put ću riječi trošiti na tržnicu Arizona ili popularnog lokalnog naziva Koridor, udaljena 15-ak km od grada Brčko, najveća je tržnica na području bivše Jugoslavije. Smještena je na cesti koja povezuje gradove Orašje i Tuzlu, u naselju Dubrave koje pripada općini Gradačac. S godinama je stekla kultni status i postala mjesto za kupovinu na koje dolaze posjetitelji iz cijele Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Mađarske. Povijest ove Arizone počinje nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini i potpisivanja Daytonskog sporazuma u studenom 1995. godine. Odlukom međunarodnih mirovnih snaga IFOR-a na području tadašnje linije razgraničenja, nedaleko od Brčkog, određena je jedna ledina kao demilitarizirano mjesto sastajanja. Ubrzo nakon što je prostor očišćen i razminiran, jedna za drugom počele su nicati trošne barake u kojima se odvijala trgovina među donedavno zaraćenim stranama.
To je Arizona koja je prije 15 i više godina bila hit odredište za šoping. Iako smo se od Požege trebali truckati autom dobra tri sata, a toliko i nazad, nije nam to bilo teško. Naprotiv! Toliko joj je popularnost rasla, da je postupno potiskivala Madžarsku kao do tada neprikosnoveno odredište za šoping.
He, iz današnje ugla gledajući, i jedno i drugo odredište je odavno već prošlo svršeno vrijeme. Sada i kod kuće imamo masu trgovačkih centara u kojima je cijena i kvaliteta robe manje-više na istom nivou, a ambijent u kojemu obavljamo robo-novčanu transakciju svojim ugodnim i raskošnim ambijentom u potpunosti je teleportiran sa bogatog (i trulog!?) zapada.
Unazad 5-6 godina imao sam priliku takve katedrale potrošačkog izobilja posjetiti u Engleskoj i Portugalu, i vjerujte mi na riječ, nisu bitno bolji, drugačiji, raskošniji, glamurozniji.... od ovih u Lijepoj našoj.
No, psihologija radi svoje, pogotovo ako se tu spetlja nostalgija za mlađim danima s poznoj dobi, kao što je u mene slučaj, pa mi se javio poriv i/ili radoznalost kako ta Arizona izgleda danas. Stoga ja odlučih na kraju jednog ljeta 2017-te, i ne to samo to, već i na kraju zadnjeg njegovog mjeseca, bukvalno pred prvi rujan, svoga vjernog dvotočkaša provesti do te pijace, Arizonom zvane. U želju da se to ne razvuče više od jednog dana, uz bicikl, pri ostvarenju ovog mog nauma dobro došla mi je ispomoć mog auta, koji nas je (mene i bicikl), tog subotnjeg jutra dovezao do Slavonskog Šamca, gdje je strpljivo čekao naš povratak u kasne poslijepodnevne sate.

Ni nepuni kilometar od parkirališta gdje ostavih auto, slijedio je prelazak Save mostom zajedničkim i cesti i željeznici. Sava je granica, pa su i prije i poslije mosta bile granične ispostave, svaka na svojoj zemlji. Iako bi mi bilo zanimljivo škljocnuti fotić na ovu ljepoticu mostogradnje, suzdržao sam se od tog poriva da ne bi umjesto u Arizoni, danas završio u nekoj inačici Alkatraza na "obavijesnom" razgovoru.
Bože zdravlja, biće drugih mostova i drugih zanimljivih prizora za škljocanje.
Odmah s mosta magistralna cesta vodi ravno prema Doboju, Zenici itd, ali ja skrenuh lijevo u grad Bosanski Šamac i prvo što ugledah je slika i prilika današnjeg poduzetništva tipičnu ne samo za desnu obali Save.

Kao čovjek koji sebe smatra duhovnjakom, s prezirom se provozah pored navedenog zdanja i ne pogledavši ga. A i onako mi trenutno ništa ne fali, pa sam si mogao dopustiti takav luksuz.
Put me dovede do ulčice koja je skoro tik uz Savu. Da stvarno budem tik do Save trebao sam se popeti na nasip, ni 10-tak metara udaljen, na kojem je masivan i robustan betonski zid ulijevao sigurnost od poplave više nego bilo kakav nasip.

Pretpostavljam da je gornji betonski zid sagrađen nakon katrastofalnih poplava od prije 4 godine. Evo kako je onda izgledala ona roza zgrada koju snimih na ulazu u grad.(sliku posudio sa avdibeg.dk)

Obratite pažnju na aute parkirane ispred zgrade kojima se jedva krov iz vode vidi.
Dobro, poplavljen, barem danas kad je Sava negdje tamo dolje, neću biti. Smiren tom spoznajom nastavih polako tumarati gradom, gdje nakon par stotina metara naiđoh na ulaz u pješačku zonu.

Poradovah se , jer sam općeg stava da svaki grad ono najljepše što ima treba zaštititi, dotjerati i ukrasiti pješačkom zonom. I stvarno, prvo zdanje na koje naiđoh izgledalo mi je baš tako.

No, to je bilo manje više sve, pa se pomalo razočarah. Taj osjećaj se još više pojačao naišavši na zgradu na kojoj je (ćirilicom) pisalo "Narodna biblioteka Šamac"

Znam, znam, ni u mome gradu, a vala ni u državi u kojoj živim i radim, nije u modi čitanje knjiga, ali ovdje je to dodatno, a ujedno i drastično, iskazano i vanjskim izgledom zgrade u kojoj se čuvaju najveća kulturna blaga pisne riječi (da li će se ostvariti zlokobno predviđanje da je budućnost bez kulture tragedija!?)
No, ako sam izgledom knjižnice Šamačke bio (blago) razočaran, izgled ljekarne (ovdje pod nazivom apoteka) me doveo na ivicu deprimiranosti - ako je zdravlje ljudi ovdje u skladu s izgledom njihove ljekarne, e svaka im čast!

A možda ovdje toliko i tako pucaju od zdravlja da im lijekovi i ne trebaju. E, u tom slučaju opet "Svaka im čast!", ali u drugom smislu.
Nastavih ravno prema istočno izlazu iz grada u cilju pronalaska ušća Bosne u Savu. Fora tog ušća mi je bila u mostu koji je tek stotinjak metara ispred.

Jest, jest, uzak je , no obzirom na količinu prometa sasvim je dovoljan. Da sam cestom iza mosta nastavio, išao bih manje-više uz Savu, i to uzvodno, te bih preko Novog Grada stigao u Bosanski Brod. Umjesto toga, danas mi je bilo dovoljno baciti pogled na dvije rijeke koje na ovom mjestu postaju jedna.
Bosna iz Bosne nadire...

...i sa Savom se spaja

Vratih se u grad i skrenuh prema jugu u nakani izlaska na magistralu. Usput naiđoh na jedno lijepo dotjerano arhitektonsko zdanje koje se trudilo popraviti moj opći dojam o ovom gradu.

Stvarno, zapitkivao sam se odakle mi tako gorak dojam o ovome gradu. Je li to zbog zapuštenosti (ne samo) one dvije zgrade, je li to zbog (subjektivnog?) dojma manjka ljudi ( pa subota je prije podne, lijepo vrijeme), ili me jednostavno uhvatila "žuta minuta"?
Ostavih te dileme da se same izmire a ja skrenuh, rekoh, na jug. Nakon skretanja ugledah prizor tako uobičajen za Bosnu - crkve različitih vjera (mada u istog Boga) preko puta jedne drugoj.



Nakon izlaska na magistralu nisam dugo bio na njoj. Tek nekih dva kilometra dalje skrenuh lijevo lokalnom, ali i dalje asfaltiranom cestom prema Gradačcu. Gužve, neke veće, i na magistrali nije bilo, a kamo li ovdje. Tih 14-tak km do Gradačca možda sam susreo desetak vozila, ako ne i manje. A cesta ravna u svakom pogledu, i zbog izostanka uzbrdica i zbog izostanka krivina.

Ostalo mi je da zabavu pronalazim uz cestu, pa mi je tako pri prolasku kroz neko selo pažnju privukao hedonistički pristup životu jednog para svinja, koji su ležeći uživale u kasno ljetnom suncu, dok je treća zbunjeno tražila svoj smisao života.

Kako je ovo plodna ravnica, netko se sjetio, malte ne u svom dvorištu, podići plastenik koji je bio pravi raj u malom za povrće, odnosno rajsko voće - rajčicu.


Nekih 5-6 km prije Gradačca promet se probudio ponajviše zbog kojekakvih poslovnih prostora i centara. Većina njih nije bila trgovačkog karaktera već su to bili proizvodni pogoni. Prava mala privreda. Zapanjio sam se poslovnom aktivnošću tako malog grada, čiji sam ulaz tražio. I baš zbog te potrage za ulazom (negdje trebam skrenuti lijevo ) zaboravi fotićem snimiti poslovnu aktivnost ovog grada. Stoga Vam ostaje da mi vjerujete na riječ, do slijedećeg mog dolaska u ove krajeve.
Za Gradačac znam da ima dvije meni zanimljive znamenitosti.
Prva su izvori, koji se nalaze tik uz vrlo prometnu obilaznicu grada.

Same cijevi iz koje neprestano curi voda su koji metar dolje i do njih se dolazi stepenicama.

Oko tih cijevi sa izvorskom vodom sagrađen je cijeli kompleks sa povijesnim detaljima, za današnje doba malo zbunjujućim.

Tako je tu bila spomen ploča borcima i civilima ovog kraja poginulim u prethodnom ratu, kao isto takva ploča ali borcima poginulim u II svjetskom ratu. Obe mirno stoje jedna kraj druge i obe čitave. Valjda u nadi da neće biti potrebe za trećom.


Toliko o prvoj znamenitosti. Da bi došao do druge valjalo mi se vratiti dolje do ulaza u grad i ući u grad.
U grad ulazim izlazeći na jednom od izlaza na velikom kružnom toku. Odmah uz kružni tok je i katolička crkva.

Posvećena je sv. Marku i sagrađena je 1888 godine.
Ulaskom u grad polako sam laganom uzbrdicom vozio glavnom gradskom ulicom.

S druge strane ulice bila je gradska vijećnica sa natpisima na oba aktualna pisma.



Na ulazu na glavni gradski trg bila je zgrada koja nije mogla sakriti svoje orijentalno porijeklo. Sada je u njoj bila BBI. Ne znate što je BBI? Ne sekirajte se, nisam ni ja znao dok nisam pročitao "Bosna Bank International". Nekako mi nije jasno zašto "Bosna" a ne "Bosnia", kad su već ostale dvije riječi porijeklom iz Engleskog jezika.

Dakle nakon "Bosna međunarodne banke " ulazim na veliki, lijepo popločan trg. Prema posađenim drvećem, oko kojeg su ozidane ograde pogodne za sjesti i odmoriti se, zaključujem da je rekonstrukcija trga novijeg datuma.

Na jednom kraju trga je džamija, a na drugom kockasto zdanje sa natpisom "Konzum".


A iznad, da, da IZNAD, trga je ta druga znamenitost ovog grada, meni interesantna - Gradačačka tvrđava.

Do nje trebam proći pored džamije kaldrmom popločanom pravim kamenim pločama.


Kako je tvrđava bila gore, valjalo me se, dakle penjati. Staza, dosta široka je bila tu, no, rekoh već popločana je kamenim pločama koje nisu baš ravne. Svakih desetak koraka bila je i po jedna stepenica, u nakani smanjenja nagiba staze. Sve ovo skupa bilo je dosta problematično za mene i moj bicikl. I dan-danas ne znam je li mi bilo lakše nositi ga ili gurati.
No pogleda uprtog u budućnost, trenutnu i svoju, vidio sam tvrđavu, sve bližu i bližu, pa mi je to ulilo snage i ustrajnosti da izdržim do kraja. I izdržah!



Stotinjak metara preko puta tvrđave smjestila se jedna arhitektonska ljepotica.

Na stranici historijagradacac.blogger.ba za nju vele da je jedna od prvih zgrada koju je Austro-Ugarska sagradila u Gradačcu. Izgrađena je krajem 19 stoljeća, odnosno 1888. godine, a za vrijeme svog postojanja imala je različite namjene. U Austro-Ugarskom periodu služila je za smještaj sreskog suda, poreske uprave i gruntovnice sa katastrom. U podrumskim prostorijama su bile zatvorske ćelije, a sa zadnje strane je kamenim zidovima ograđeno dvorište za zatvorenike. Ista ili slična namjena bila je i za vrijeme Kraljevine Jugoslavije.
U novoj jugoslavenskoj državi služi za školske potrebe, a naročito za smještaj Gimnazije.

Stao sam ispred ulaza u tvrđavu, malo da uhvatim dah,a malo i da snimim prizor koji me je impresionirao.

Prolaskom kroz ulaz, unutar tvrđave bilo je poveće ravno dvorište sa zidinama.


U sredini tog dvorišta,a opet nekako u visinu, bila je glavna građevina tvrđave.

Za ulaz u tu glavnu građevinu nisam imao ambicija. Više me zanimao pogled sa zidina. A to je već bilo pažnje i poštovanja vrijedno. Prvo glavni trg grada i oko njega.



Na samom zidinama bila je aktualna zastava Bosne i Hercegovine kao i top iz vremena kad je trebao obavljati svoju funkciju.


Podigao sam malo pogled i snimio panoramu grada.



Iznenadio sam se dokle sve ne dopiru kuće.
Prema wikipediji tvrđava je dobila današnji izgled, između 1765. i 1824. godine.[3]Tvrđava je postojala decenijama i bila je renovirana više puta od vremena Mehmed-kapetana Gradaščevića 1765. godine. [4] Osman-kapetan Gradaščević i njegov sin Murat su također radili na tvrđavi 1808. i 1818.–19. godine.
No ime koje je neraskidivo vezano za ovu tvrđavu je Husein-kapetan Gradaščević čije je kula situirana u najvišem dijelu Starog grada. Predstavlja tip dvorca feudalca, utvrđenog radi sigurnosti.
A taj je Husein, barem prema navedenoj wikipediji,poznatiji kao Zmaj od Bosne. General je koji se borio za bosansku autonomiju u Osmanlijskom carstvu. Gradaščević je rođen u Gradačcu 1802. godine i odrastao je okružen političkom klimom nemira u zapadnim krajevima Carstva. 1831. godine Gradaščević je izabran za vođu pokreta za Bosansku autonomiju. Brzo je otjerao vezira i ostale protiv-autonomijske osobe, te tako postaje de facto vladar Bosanskog pašaluka. 18. jula iste godine, Gradaščević savladava vojsku pod zapovjedništom velikog vezira u blizini Štimlja na Kosovu. Odlučuje da ne nastavi pohod i vraća se u Bosnu gdje su ga njegovi vojnici proglasili novim vezirom 12. septembra. Međutim, 1832. godine pokret za autonomiju je izgubio prednost u ratu. Nakon niza manjih okršaja ključna bitka se dogodila 17. i 18. maja izvan Sarajeva. Bosanska vojska je poražena nakon što Hercegovačko pojačanje stiže i pridružuje se Osmanlijskoj vojsci. Iako bošnjački ustanak ne bi bio ugašen za još 18 godina, Gradaščević je morao bježati u Habsburšku monarhiju 31. maja. Odatle je on pregovarao sa sultanom da se vrati u carstvo, koji njegovu želju ne odobrava u potpunosti. Seli u Beograd i onda u Istanbul, gdje je umro od kolere 17. augusta, 1834 godine. Legenda u svoja doba, Gradaščević je danas bošnjački narodni junak i jedan od najuglednijih ličnosti u historiji Bosne i Hercegovine.
Prema slici gdje je i ovaj tekst Husein je izgledao ovako:

Toliko o Gradačcu i njegovoj tvrđavi. Valja mi nastaviti dalje.
To dalje znači uzbrdo dobra tri i pol kilometra. Ispred mene je jedini prijevoj na današnjoj vožnji. Zanimljivo, do Gradačca ravnica ravna k'o tepsija a iza njega klasična Bosna. Promet je bio podosta gust, glavna prometnica za Tuzlu, pa sam si vrijeme radije skraćivao snimajući te klasične bosanske prizore.




Nakon vrha prijevoja slijedi, logično, nizbrdica. Ona je ovdje razvučena do maksimuma, pa za onu visinsku razliku za koju sam se penjao 3,5 km ovdje se spuštam više od 7 km. I kao kuriozitet, cijela ta blaga nizbrdica je manje-više kroz naselje koje se zove Donji (!?) Lukavac.

Sunce se nekako sakrilo iza nekog općeg bjelila, očigledno je vlage bilo dosta u zraku, no, srećom, ipak ne dovoljno da se pretvori u kišne kapi. Zbog te vlage jedva sam mogao nazreti obrise Majevice daleko na jugu.

Kao tračak želje koja je i sama svjesna svoje nerealnosti, pomislih da bi bilo zanimljivo preko nje do Tuzle . Ta pomisao nije trajala ni trenutak, u stranu ju je sklonila čisto racionalna potraga za raskrižjem na kojemu bi se trebao okrenuti prema sjeveru. I stigoh na njega,
a tamo gužva na kvadrat. Prije nego što skrenuh lijevo, prema sjeveru, bacih pogled u suprotnu stranu gdje se nazirao jedan tunel sa gužvom u sebi.

Skromno se stisnuvši uz krajnju desnu liniju ceste, strpljivo podnoseći zujanja vozila, kako ovih koja me obilaze tako i onih iz suprotnog smjera, stigoh do table dobrodošlice.

Odmah na početku tog područja koje je stvarno veliko, sa obiju strana magistrale sačinjene su prometnice za paralelni,"lokalni" promet tržnice.

Na veći dio ove ogromne tržnice kao da je pala neutronska bomba. Tu su ogromna parkirališta, tu su zgrade, tu je čak i roba, ali nigdje ljudi. Neke od zgrada su fino završene i dotjerane neke su neožbukane a neke su stigle tek na pola puta u svojoj izgradnji - i na toj polovici stale.



Po mojoj procjeni, ovako izgleda barem dvije trećine sadašnje tržnice Arizona.
Na bitno manjem dijelu organizirano je zatvoreno parkiralište (sa naplatom parkiranja) oko kojeg su kuće sa trgovinama. Tu je bila ona prava tržnica Arizona sa gužvom auta i ljudi.


Bilo je već prošlo dva sata , pa me je želudac podsjetio da je vrijeme da ga tankiram. Prema onoj opravdanoj da je dobro mjesto za objed tamo gdje je gužva, izabrao sam jednu ćevabdžinicu na čijoj sam terasi jedva našao slobodno mjesto i naručio pivo i ćevape.



Žurio se nisam nikud, imao sam dosta vremena pa sam nastojao uživati i u objedu i u ambijentu. Tako sam, pomalo krišom, snimio srednjovječne tete koje su prebirale po svojim plastičnim vrećicama čineći svojevrsnu inventuru obavljene kupovine.

S druge strane prizor koji me je vratio 15-tak godina unazad kad sam sa svojim, tada malim, klincima bio u obiteljskoj kupovini. I mene je tada oblio val roditeljskog ponosa gledajući si djecu kako strasno pijuckaju sok i mljackaju ćevape s bradom udaljenom tek dva prsta od ruba stola.

Bilo kako bilo, valjalo mi je nastaviti put prema sjeveru. U nastavku sam još malo prozujao po Arizoni u kojoj ima ljudi.



Svemu dođe kraj pa i (ovoj) Arizoni. Stigao sam do njenog sjevernog ulaza koji će za mene biti izlaz. Tu je veeeeliki kružni tok, a u sredini njega veliki stup s natpisom te američke savezne države.


Ovaj ulaz, sa svojom bitno većom raskoši u odnosu na onaj južni, pokazuje da su gosti, koji su dolazili trošiti novce, uglavnom su dolazili s ove, sjeverne, strane.
Sa tog kružnog toka se moglo malčice desno skrenuti na onu paralelnu "lokalnu" cestu, ili se moglo odmah skrenuti prema trgovinama.


Neki mješavinu groteske i cinizma činio je spoj kipova ponosnih lavova ispod kojih je pisalo "Chinese Bussiness Trade City"( ispod kojih je čak bilo i svježe cvijeće (!)), sa zahrđalom čeličnom konstrukcijom neke hale u izgradnji koja tu izgradnju do kraja ni do dana-današnjeg nije dočekala.


Toliko o Arizoni, ovoj današnjoj.
Razočaran? Ne!
Oduševljen? Isto ne!
Zadovoljan? Da! Evocirao uspomene, zadovoljio dušu s spoznajom kako to danas izgleda, i to još spojio s ugodnom vožnjom.
Valja mi sada ravno na sjever ovom magistralom na kojoj se promet, na opću moju radost, prorijedio. Čak je bilo trenutaka, i to ne kratkih, kad sam u miru i tišini mogao osluškivati svijet oko ceste.

U istoj sam toj tišini prošao pored čudnog zdanja kojeg je nedovršenost činilo još čudnijim. Prema travi i nedostatku bilo kakvih tragova ljudi oko njega, čini mi se da će da nedovršenost još dugo, dugo potrajati.

To što je cesta uglavnom ravna, i u pogledu krivina i u pogledu uspona, kao i to što se promet usitnio, učinilo me je iznenađenim kad sam stigao u Lončare (već!?). Tu sam skrenuo desno ušavši u još veći mir i tišinu lokalne prometnice jednog subotnjeg poslijepodneva.

Sava nije daleko, pa je ovo plodna ravnica pogodna za ratarstvo, te ne bi trebalo biti iznenađujuće vidjeti ovaj prozor. Ipak, mene kao gradskog čovjeka je iznenadio, zatekao barem.
"Kupusaaaaa!"

I dođoh u Obudovac.

Iako, gledajući ga na karti, izgleda kao malo veće selo, svojim prolaskom kroz njega dobio sam dojam da je prije omanji grad.
Odmah na ulazu još jedno zbunjujuće arhitektonsko zdanje.

Zatim tu je jedan trgovački centar sa nečim u duhu modernog potrošačkog društva - igraonica i rođendaonica.

U samom centru raskošna, da ne može biti raskošnija, pravoslavna crkva.

A pitanje kulture na lokanoj razini se može riješiti i koncertima kao što je ovaj poziv na jedan od njih.

Nakon Obudovca, ili još pri izlazu iz njega, slijedila je moja zbunjoza putokazima koje sam krivo shvatio. Posljedica toga je 5-6 uzaludno potrošenih kilometara cestom koja nije bila moja. Pa ipak je zabilježih svojim fotićem.

Radi se o Posavini, dakle sve je ravno, oko ceste je ili visoko šipražje, ili drveće, tako da se na neku daleku orijentaciju nije moglo računati. Srećom tu su (lokalni) ljudi, pa kad savladam unutarnji ponos i stid prema samome sebi zbog lutanja, te ih zapitam kako dalje, problem biva lako riješen.
Tek nekih 2-3 kilometra prije Bosanskog Šamca dolazim na T raskrižje koje za taj Šamac čuo nije. Umjesto njega, putokaz me samodopadno uvjerava da ću, skrenuvši desno, prije doći do Banja Luke ili barem do Doboja.

Bi mi nekako lakše u duši. Ta moje zbunjenost putokazima u Obudovcu nije, dakle samo subjektivne , moje osobne, prirode.
Prije Bosanskog Šamca valjalo mi je tiho, na prstima proći Tišinu.

I to je to.
U Šamcu, Bosanskome, izašao na cestu kojom jutros dođoh preko mosta. Pređoh most, dođoh do auta i zajedno s njim vratih se kući.
Kako već rekoh, bi ovo danas dobra vožnja!


Post je objavljen 19.03.2018. u 16:41 sati.