Korijenje je počelo vući sokove, drveće naizgled isto kao prošli tjedan, a opet osjećaš u njima nabreklost, više ništa nije isto. Sve je spremno za eksploziju. Pa i sama sam bez nekog posebnog razloga zamijenila crnu poslovnu torbu tamnozelenom. Žedna sam boja. Svijet je žedan boja.
Jučer nam je u ured svratio odvjetnik s kojim surađujemo. Trbušasti gospodin u pedesetima, u crnom kaputu, sa šeširom i bordo kravatom. Pošten i kvalitetan odvjetnik, iako ima i neki drugi dio svoje osobnosti koji se ženama može ili neće svidjeti.
Pitala sam danas kolegicu s kojom sam u sobi, osebujnu gospođu od ravno pedeset godina, da li je to gospodin odvjetnik ispipavao teren? Možda me želi za ljubavnicu?
Naime razgovor je tekao nekako ovako:
- Meni to nije jasno, što bi čovjek od 50 radio sa ženom od 30? Mislim, znam što bih radio s njom, ali što bismo mi poslije, nemaš o čemu razgovarati... – priča gospodin odvjetnik.
- Istina, dva različita svijeta, ne bi to išlo.. – odgovara kolegica.
- Što ti misliš o tome? - taman sam odložila telefonsku slušalicu pa pitam koja je tema.
Aha, tu smo, vječna tema. Naslonim se, prekrižim noge i odgovaram:
- Ovisi o afinitetima.
Smije se odvjetnik, : - Pa dobro, ali što bi uopće žena od 30 vidjela u muškarcu koji je 20 godina stariji od nje?
- Ovisi o afinitetima. – ponavljam.
- Na primjer, ti i ja, kako bi to funkcioniralo? – ne odustaje on.
- Ah, pa da imate jahtu i odvedete ju na ručak u Pariz... – ubacuje se kolegica.
- A ne ne, nije ona takva, nije ona materijalist, vi ste materijalist, ali ona nije – odgovara odvjetnik kolegici.
Međutim, ne dolazimo do nikakvog zaključka, jer upadaju druge kolegice, stranke i razgovor se silom prilika razvodnjava i gubi.
Eto, procijenjena sam kao ne materijalist. Iako se s time ne bih složila. Previše sam svjesna važnosti novca i materijalnoga, da bih se mogla svrstati u ne materijaliste. Definitivno ne bih imala ništa protiv bogatstva, jahti i ručkova u Parizu.
Radije bih imala sve ove svoje životne probleme s kojim milijunom na računu nego bez. Novac nije važan i ne donosi sreću, ali bitno, bitno, pojednostavljuje život. Međutim, razmišljati o tome mi se čini kao razmišljanje o prolivenom mlijeku. Moji roditelju su uvijek bili štedljivi, a uz to imam i neki gen za to, pa sam u skladu s time uvijek imala dovoljno za sve što mi je trebalo. Doduše, u zadnje vrijeme počinjem se prema novcu odnositi puno bezbrižnije, isto mi je kupiti u second handu sako za dvoznamenkasti iznos ili baloner iz nove kolekcije za troznamenkasti iznos. Puno puta ne kupim ništa, jer činjenica je da mi ne treba ništa, a drugi put si dopustim sve, jer mi je takav dan. Ono što si nikad ne dopuštam, jest ulazak u minus. Moja prokleta deka je tolika kolika je. Dostajati će.
Kažu da novac privlači novac, i da treba uvijek u novčaniku imati bar sto kuna, a torbu nikad ne smiješ staviti na pod. Eto, dakle, nemojte se zamarati s ekonomijom i osnovnom idejom suvremene teorije portfelja kako ne treba držati sva jaja u istoj košari. Torbica u krilo i stvar je riješena.
K vragu, misli su me odvukle u smjeru deka i šopinga, a mogla sam razmišljati o ljubavnicama. To bi bilo puno ugodnije... da mi je 50 pa ne bih ništa imala protiv ljubavnice od 30, ali to gospodinu odvjetniku nećemo reći. Na kraju krajeva, doista sve ovisi o afinitetima.
Post je objavljen 14.03.2018. u 09:52 sati.