Zašto su riječi jače od sluteće šutnje
i onda kad kraj ništa ne može da spriječi,
dok zagrljaj priča sve boli i slutnje
i kakav poljubac tu tugu da liječi?
Dok počivam mirna na valu od morske pjene
priznajuć' poraz u sutonu ljepote,
zamišljam lice, oči snene, zanesene,
svjesna da prekidi nisu dio sramote.
Predah ti tijelo
i ti meni svoje,
u strasti, cijelo
tek laži se ne broje.
I koliko suza sam trebala brisati,
da pogled bi postao bar jednom sretan,
a tek poneki stih sam uspjela napisati,
o svemu, o njemu, al' ostade sjetan.
Slike života se ponekad brišu,
ako je srce ranjeno jako,
nesretne ljubavi samoćom dišu,
zar tako je mržnju otvoriti lako?
I nestaje opojni miris proljeća bez nade,
Amor me silom odveo ka dnu,
tek poneka zvijezda njemu ukrade
dio mog srca vodeć' ka snu.