Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/zaboland

Marketing

Introduction - susret obitelji

Razlog naseg putovanja je naravno vjencanje Maartje i Johna. Iako je vjencanje u subotu, vec u cetvrtak (sad je vec 15. veljace, U Kampali tridesetak i nesto stupnjeva, sasvim normalan dan) je veliki dan jer tada se odigrava (zapamtite ovu rijec) introduction iliti susret obitelji i predaja mlade. Normalno se introduction u Ugandi odigrava recimo sest mjeseci prije samog vjencanja. No kako bi to u ovim prilikama bilo neprakticno, prebacili su ga na dva dana prije, jer je u tradciji to prevazna ceremonija da bi je preskocili.

Tradicionalno bi se introduction odigrao u kuci mlade, tj. njenih roditelja kod kojih ona zivi. Za ovu priliku je posluzio nas Adonai guesthouse u kojem je bila smjestena vecina europskih gostiju, da ne kazem muzungua. Dakle u njenu kucu dolazi obitelj mladozenje i sluzbeno trazi ruku mlade, donose i miraz (krave, koze…), roditelji drze govore i mlada se simbolicno oprasta od svojih. No, u praksi to uopce nije jednostavan proces, i ne samo to, Ugandijci od sve naprave pravu predstavu, zbog koje mi je introduction bio jos posebniji i specificniji od vjenjcanja.

Kao prvo za ceremoniju je zaduzen MC (Master of Ceremony). On je profesionalac, te su vjenjcanja i introductioni u sklopu njegovog posla. A ovaj kojeg su oni unajmili je bio stvarno fantastican. Sve je pocelo oko 12 sati. MC nas je okupio na teresi guesthousa i ukratko objasnio sto se od nas ocekuje. Ukratko mi smo na obiteljskom sastanku, svi smo mi sada Maartjina obitelj (tzv. extended family), jer je u Ugandi gotovo nezamislivo da obitelj ima manje clanova, i imamo vaznu temu za raspraviti. Maartjin tata Tony, kao glava obitelji, je pripremio temu, a to je bilo pokretanje obiteljske farme u Ugandi. Naravno sve to bila igra, ali MC, koji je inace sad bio nas brat i jedan od Tonyevih sinova, je to tako odlicno vodio, da se razvila prava rasprava izmedju clanova obitelji o toj famoznoj farmi, treba li uzgajati koze ili krave, koje krave su bolje nizozemske ili ugandijske, treba li uzgajati i hranu, koliko hektara po kravi, po kozi, utjecaj na okolis...nemres bilivit kakva rasprava je nastala. A to je trajalo i trajalo, te nakon jedno pola sata, mozda ceterdesetak minuta, je konacno stigla Johnova obitelj, takodjer njih pedesetak, poredanih ispred naseg „kompunda“ na vrelom suncu, cekali su dozlovu da udju. No to nije bilo samo tako, jer MC se obratio vrataru: „Sto netko nas trazi? Tata, ocekujes li ti nekoga? Ne? Niti ja. Ne, oprostite mi vas ne poznajemo, mozete ici. Zasto ne odlaze? Sto hoce ti ljudi? Mozda hoce vode. Ajde pusti ih unutra i dajte im malo vode. Mi ovdje imamo vaznu raspravu. Neka nas ne smetaju. Vi bi nesto htjeli pitati? Sto trazite nekoga? Tata da mi malo porazgovaramo s njima....itd.“ Na kraju su usli i smjestili se pod jednim od dva velika otvorena satora u dvoristu, zene u tradicionalnim haljinama, muskarci, kao i mi u odijelima, dok smo mi (extended family) zauzeli mjesta pod satorom nasuprot. Pod jednim satorom sve crnci, pod drugim sve bijelci, taj drugi je bas izgledao neobicno.

No, sou nije bio gotov, daleko od toga. Gosti su zeljeli vidjeti jednu djevojku iz nase obitelji. Maartje je svo vrijeme bila skrivena u kuci. MC je nastavio program: „Ne poznajmo se dobro, ali neka vam bude. Tati ste simpaticni, pa cemo vam pokazati najbolje djevojke iz nase kuce.“ Uz glazbu i ples, tada iz kuce izlaze djeveruse, naravno bez Maartje. Gosti mogu odmjeriti sve djevojke, koje nota bene na koljenima sjede ispred nas, ali niti jedna ne odgovara. MC:“Pa kako to mozete reci. Upravo ste slomili srca nasim najboljim djevojkama. Itd...“ Na inzistiranje MC opet popusta i salje po druge djevojke („necakinje“), medjutim i niti tu nisu nasli zadovoljavajucu. MC je vec pomalo iziritiran: „Vi nas vrijedjate. Ovo je uvreda. Pozvat cu policiju. Aha, nesto ste donijeli (miraz), ajde donisite to, pa cemo onda vidjeti.“ Gosti donose umjesto koza i krava u ovoj verziji gajbe pica, pivo i sokovi. Pa na inzistiranje MC pristaje poslati po zadnje djevojke iz kuce, ali bas zadnje. Opet uz glazbu i ples pred goste izlaze .... muskarci (tj. „braca“ od Maartje, a zapravo decki svih djeversa, ukljucujuci i moju malenkost, koja se dobro giba u bokovima). Naravno smijeh i opet nisu nasli pravu. Sou se jos nastavlja i par sati kasnije su nasli Maartje. Onda je usljedila pauza za rucak, negdje oko cetiri sata, dok je sunce i dalje przilo. Poslije toga je usljedio drugi dio predstave u kojoj se Maartje sluzbeno oprasta od svoje obitelji (hrani oca i majku zadnji put) i biva predana Johnovima. Slijede govori, slikanje i na kraju naravno ples. MC je i to odlicno sredio, naime okupio nas je sve na plesnom podiju izmedju satora, a onda je pocela plesna borba (dance battle) izmedju dvaju obitelji. Jedan Ugandijac protiv jedne Sireve glave. Naravno kada se prvi Ugandijac raspojasao, nitko od nas se nije usudio odgovoriti. I ja sam odlucio da necu opet spasavati cast Zabolanda. Na kraju se ipak netko odlucio. Naravno poanta nije bila pobjeda, nego da se nakon „borbe“ plesaci prikljuce drugoj grupi i tako su se malo po malo bijeli i crni pomijesali i sve je zavrsilo opcim plesom u africkim ritmovima. Kroz ples smo se svi mozda i najbolje razumjeli. Negdje oko pola deset navecer je bio fajrunt. Umorni od cijelog dana, krenuli smo na pocinak, A vjencanje jos nije ni pocelo.


Post je objavljen 19.02.2018. u 00:24 sati.