Iznenađena iza ponoćnom čarolijom Google Doodlea kojom je obilježena 91 godina od rođenja Gabriela Garcie Márqueza, s osmijehom na licu, želim mu, tamo negdje, lijep i šaren rođendan, pun ribica, cvijeća,leptirića i svih onih čari i ljepota o kojima je pisao za ovog života:
„Bili su to novi Cigani. Mladi muškarci i žene koji su govorili samo svoj jezik, lijepi primjerci maslinaste kože i umješnih ruku čije su pjesme i plesovi ulicama sijali vatromet prštavog veselja, s papagajima svih boja što recitiraju talijanske romanse, i kokoškom što na zvuk daira nese po stotinu zlatnih jaja, i dresiranim majmunom što pogađa misli, i višenamjenskim strojem koji ujedno služi za prišivanje gumba i skidanje vrućice, i aparatom za zaboravljanje ružnih sjećanja, i oblogom za ubijanje vremena, i kojekakvim drugim pronalascima, toliko genijalnim i jedinstvenima da je José Arcadio Buendía poželio izumiti stroj za pamćenje kako ni jedan ne bi zaboravio. Selo su učas preokrenuli naglavačke. Žitelji su se Maconda naprosto pogubili po svojim vlastitim ulicama, ošamućeni sajamskom pometnjom.“
Gabriel García Márquez, Sto godina samoće, V.B.Z., ZAGREB, 2014.
Google Doodle
Post je objavljen 06.03.2018. u 01:37 sati.