U procjeni i prepoznavanju uma treba imati na umu da svemir nije ni mehanički ni čaroban; on je prozvod svijesti i mehanizam pravosuđa. No, dok u praktičnoj primjeni, zakoni prirode djeluju u okvirima koji mogu djelovati kao dvojne oblasti fizičkog i duhovnog, u stvarnosti oni su jedno. Prvi Izvor i Središte je prvobitni uzrok svih materijalizacija i u isto vrijeme prvi i konačni Otac svih duhova. Rajski Otac pojavljuje se osobno u van-Havonskim svemirima samo kao čista energija i čisti duh – kao Tajanstveni Osmatrač u ljudskom umu.
Mehanizmi ne dominiraju apsolutno u sveukupnoj tvorevini; svemir nad svemirima u totalu je isplaniran pomoću uma, načinjen pomoću uma i administrativno upravljan pomoću uma. Ali božanski mehanizam svemira nad svemirima je suviše savršen za znanstvene metode konačnog uma čovjeka koji ne raspoznaje ni traga dominacije beskonačnog uma. Kad je riječ o ovom stvaranju, upravljanju i održavanju, um nije ni materijalni um ni um stvorenja; to je duh-um koji funkcionira na i od stvoriteljskih razina božanske stvarnosti.
Sposobnost prepoznavanja i otkrivanja uma u kozmičkim mehanizmima u cijelosti ovisi o sposobnosti, opsegu i kapacitetu uma istraživača koji se bavi takvim zadatkom promatranja. Vremensko-prostorni umovi, organizirani iz energija vremena i prostora, podliježu mehanizmima vremena i prostora.
Kretanja i svemirska gravitacija su blizanci-aspekti bezličnog vremensko-prostornog mehanizma svemira nad svemirima. Razine gravitacijskog reagiranja duha, uma i materije su prilično neovisne o vremenu, ali samo istinski nivoi stvarnosti su neovisni od prostora (neprostorni). Više razine uma svemira – razine duha-uma – mogu također biti neprostorne, ali razine materijalnog uma, kao što je ljudski um, odgovaraju na interakcije kozmičke gravitacije i gube tu gravitacijsku osjetljivost samo ovisno u mjeri svoje identifikacije s duhom. Razine stvarnosti duha se mogu prepoznati po njihovom sadržaju duha i duhovnosti u vremenu i prostoru te se mjeri obrnuto proporcionalno sa linearno-gravitacijskom reaktivnošću.
Linearno-gravitacijska osjetljivost je kvantitativna mjera neduhovne energije. Sva masa – organizirana energija – podliježe ovom privlačnom djelovanju osim kad gibanje i um djeluju na nju. Linearna gravitacija je kratko dometna kohezivna sila makrokosmosa, nešto kao što su sile unutar atomske kohezije kratko dometne sile mikrokosmosa. Fizička materijalizirana energija, organizirana kao takozvana materija, ne može putovati prostorom a da ne izazove reakciju linearne gravitacije. Iako je takva gravitacijska osjetljivost izravno proporcionalna masi, tako je modificirana međuprostorom da je konačni rezultat jedino gruba aproksimiran u obrnutoj proporciji s kvadratom udaljenosti. Prostor na kraju pobjeđuje linearnu gravitaciju zbog toga što su u njemu prisutni antigravitacijski utjecaji brojnih nadmaterijalnih sila koje neutraliziraju djelovanje gravitacije i svih odgovora na nju.
Izuzetno složeni i jako automatski-djelujući kozmički mehanizmi uvijek imaju tendenciju da prikriju prisutnost stvaralačkog ili kreativnog unutarnjeg uma od bilo koje i od svih inteligencija koje su daleko ispod kozmičkih razina prirode i kapaciteta samog mehanizma. Stoga je neizbježno da viši svemirski mehanizmi moraju djelovati bezumno nižim redovima stvorenja. Jedina moguća iznimka takvom zaključku bi bila implikacija umnosti u čudesnom fenomenu prividno samo-održavajućeg svemira – ali to je stvar filozofije, a ne stvarnog iskustva.
Budući da um koordinira svemirom, svemirski mehanizmi ne mogu biti fiksni. Fenomen progresivne evolucije povezan s kozmičkim samo-održavanjem je univerzalan. Evolucijski kapacitet svemira je neiscrpan u beskrajnosti svoje spontanosti. Napredak u skladnu cjelinu, sve veća iskustvena sinteza superimponirana nad sve većom složenosti odnosa, može se izvesti samo iz svrsishodnog i dominantnog uma.
Što je viši svemirski um povezan sa bilo kojom kozmičkom pojavom, to je teže nižim vrstama uma da ga otkriju. A budući da je um svemirskog mehanizma kreativni duh-um (čak i sama umnost Beskonačnog), njega nikada ne mogu otkriti ili razaznati umovi nižih razina svemira, a još manje najniži um, ljudski. Evolucijski životinjski um, dok prirodno traži Boga, nije sam po sebi svojstveno bogoznajući.
Zajednički, vrijeme i prostor tvore mehanizam glavnog svemira. Oni su sredstva kojima konačna stvorena bića mogu postojati u kozmosu istodobno s Beskonačnim. Vrijeme i prostor djelotvorno izliraju konačna bića od apsolutnih razina. No ova izolirajuća sredstva bez kojih smrtnici ne bi mogli postojati, izravno graniče raspon konačnog djelovanja. Premda bez njih, stvorena bića ne bi bila u stanju djelovati, ona značajno oragničavaju djela svakog stvorenog bića.
Mehanizmi koje proizvode viši umovi oslobađaju njihove stvaralačke izvore, dok do izvjesnog stupnja neminovno ograničavaju djelovanje svih podređenih inteligencija. Kozmičkim stvorenjima, ova ograničenja postaju jasno uočljiva u vidu mehanizama koji vladaju u svemirima. Čovjekova volja nije posve slobodna; izvjesna ograničenja sužavaju raspon njegovog odabira, premda je u okviru ovog odabira čovjekova volja relativno suverena.
Životni mehanizam smrtničke ličnosti--ljudsko tijelo--predstavlja proizvod nadsmrtničke stvaralačke zamisli; sam čovjek ga stoga nikad neće moći u cjelosti kontrolirati. Jedino kada uspinjući čovjek, nakon što bude spojen s Ispravljačem, sam stvori mehanizam kojim će postići izražaj ličnosti, on će postići savršenu kontrolu ovog mehanizma.
Veliki svemir predstavlja mehanizam kao i organizam--kako je i mehanički i živ--živi mehanizam kojeg pokreće Vrhovni Um, koji se usklađuje s Vrhovnim Duhom i koji postiže izražaj na najvišim razinama ujedinjenja moći i ličnosti u vidu Vrhovnog Bića. Zanijekati postojanje mehanizma konačne tvorevine znači zanijekati činjenicu i potcijeniti stvarnost.
Mehanizmi su proizvod uma, oni su stvaralački um koji djeluje kako u sastavu tako i iznad kozmičkih potencijala. Mehanizmi predstavljaju utvrđene kristalizacije misli Stvoritelja i uvijek djeluju u skladu s konceptom slobodne volje od koje su potekli. No svrsishodnost izvjesnog mehanizma počiva u njegovom porijeklu a ne u njegovom djelovanju.
Nemojte misliti da ovi mehanizmi graniče djelovanje Božanstva; prije je istina da upravo zahvaljujući njima, Božanstvo može postići jednu fazu vječnog izražaja. Osnovni kozmički mehanizmi nastaju kao odgovor na apsolutnu volju Prvog Izvora i Središta i stoga moraju vječno djelovati u savršenom skladu s planom Beskonačnog; oni zaista predstavljaju uzorke samog tog plana koji nisu voljne naravi.
Do izvjesne mjere razumijemo metodu usklađenja Rajskog mehanizma s ličnosti Vječnog Sina; ona proizlazi iz djelovanja ZdruženogČinitelja. Isto tako, teoretski nagađamo način djelovanja Univerzalnog Apsoluta u odnosu na teoretske mehanizme Bezuvjetnog i potencijalnu osobu Apsolutnog Božanstva. No u evoluirajućim Božanstvima Vrhovnog i Krajnjeg, opažamo da se izvesne bezlične faze stvarno ujedinjuju s njihovim voljnim protuparovima, čime evoluira novi odnos između uzorka i osobe.
Vrhovni Bog predstavlja personifikaciju cjelokupnog kozmičkog iskustva, usredotočenje sve konačne evolucije, maksimalno uvećanje sve stvarnosti stvorenog bića, dovršenje kozmičke mudrosti, utjelovljenje skladnih ljepota vremenskih galaksija, istinu kozmičkih značenja uma i dobrotu vrhovnih vrijednosti duha. I u vječnoj budućnosti, Vrhovni Bog treba ujediniti i povezati ove mnogostruke konačne različitosti u jednu smislenu iskustvenu cjelinu, upravo kao što ovog časa na apsolutnim razinama egzistencijalno ujedinjene u Rajskom Trojstvu.
Postoji sedam različitih poimanja prostora uvjetovanog vremenom. Prostor treba biti mjeren vremenom, a ne vrijeme prostorom. Znanstveni metež proizlazi iz neuspjelog opažanja stvarnosti prostora. Prostor nije samo intelektualni pojam varijacije u povezanosti kozmičkih predmeta. Prostor nije prazan, a um je jedini čovjeku poznati mehanizam koji barem djelomično nadilazi prostor. Um može djelovati neovisno o pojmu vremenske povezanosti materijalnih premeta. Prostor je relativno i komparativno konačan svim bićima koja imaju status stvorenih bića. Što više svijest poima sedam kozmičkih dimenzija, to više koncept potencijalnog prostora postiže krajnost. Ali prostorni potencijal je istinski krajan samo na apsolutnoj razini.
Mora biti jasno da univerzalna kozmička stvarnost ima šireće i stalno relativno značenje na uzlaznim i sve savršenijim razinama kozmosa. Na koncu, preživjeli smrtnici postižu identitet u sedmodimenzijskom svemiru.
Vremensko-prostorna koncepcija uma materijalnog porijekla s vremenom mora podići slijed proširenja kako svjesna i spoznajna ličnost uzlazi kozmičkim razinama. Kad čovjek postigne um koji je u stanju posredovati između materijalne i duhovne razine egzistencije, njegove će vremensko-prostorne ideje umnogome uznapredovati u spoznajnoj kvaliteti kao i iskustvenom kvantitetu. Rastuće kozmičke koncepcije napredujuće ličnosti duha su rezultat poboljšanja kako dubine uvida tako i raspona svijesti. I dok ličnost uzlazi naviše i napreduje prema svojoj unutrašnjosti, prema trenscendentnim razinama nalikovanja Božanstvu, njezina vremensko-prostorna koncepcija sve više prilazi koncepcijama bezvremenosti i bezprostornosti Apsoluta. Relativno i sukladno transcendentnom postignuću, djeca krajne sudbine razvijaju viziju ovih koncepcija apsolutne razine.
Reći da se um "pojavio" iz materije ne objašnjava ništa. Da svemir nije ništa drugo nego mehanizam i da um nije odvojen od materije, nikad ne bi mogla postojati dva različita tumačenja bilo koje pojave. Pojmovi istine, ljepote i dobrote ne ulaze u sastav bilo fizike ili kemije. Stroj ne može znati, a pogotovu ne može znati istinu, težiti za ispravnošću i njegovati dobrotu.
Znanost može biti fizička disciplina, ali um znanstvenika koji raspoznaje istinu odmah postaje nadmaterijalan. Materija ne zna istinu, ne može voljeti milost i ne može uživati u duhovnim stvarnostima. Moralna uvjerenja utemeljena na duhovnom prosvjetljenju i ukorijenjena u ljudskom iskustvu, jednako su stvarna i sigurna kao matematički zaključci utemeljeni na fizičkim opažanjima, samo na drugoj i višoj razini.
Da čovjek nije ništa više nego stroj, ljudi bi reagirali manje ili više jednako na materijalni svemir. Ne bi bilo individualnosti, a još manje ličnosti.
Činjenica apsolutnog mehanizma Raja u središtu svemira nad svemirima, u prisutnosti bezuvjetne volje Drugog Izvora i Centra, zauvijek onemogućuje da kozmički zakoni postanu isključivi deterministički faktori. Materijalizam postoji, ali nije isključiv; mehanizam postoji, ali nije bezuvjetan; determinizam postoji, ali nije jedini.
Konačni svemir materije bi s vremenom postao jednolik i deterministički da nije spojene prisutnosti uma i duha. Utjecaj kozmičkog uma neprestano unosi spontanost čak i u materijalne svjetove.
Sloboda ili inicijativa u bilo kojoj domeni egzistencije izravno je proporcionalna stupnju duhovnog utjecaja i kontrole kozmičkog uma; u ljudskom iskustvu, to znači stupnju aktualnosti činjenja "Očeve volje." I tako, kada jednom krenete u potragu za Bogom, to je uvjerljiv dokaz da je Bog već pronašao vas.
Iskrena potraga za dobrotom, ljepotom i istinom, vodi do Boga. A svako znanstveno otkriće potvrđuje da u svemiru istodobno postoje sloboda i jednolikost. Osoba koja učini otkriće prvo mora imati slobodu otkrića. Kad predmet opservacije ne bi bio stvaran i naizgled jednolik, on ne bi mogao postati poznat kao predmet.
RANJIVOST MATERIJALIZMA
Kako je glupo kad čovjek- materijalista dopusti da ga tako ranjive teorije kao što su ideje mehanističkog svemira liše bogatih duhovnih resursa osobnog iskustva istinske religije. Činjenice se nikad ne protive stvarnoj duhovnoj vjeri; no, to može biti slučaj s teorijama. Znanost se prije treba posvetiti uništenju praznovjerja, nego nastojanju da opovrgne religioznu vjeru – čovjekovo vjerovanje u duhovne stvarnosti i božanske vrijednosti.
Znanost čovjeku treba biti materijalno na usluzi onako kako mu religija treba biti duhovno na usluzi: proširiti njegove životne vidike i uvećati njegovu ličnost. Istinska znanost ne može održati dulji spor s istinskom religijom. "Znanstveni metod" nije ništa drugo nego intelektualno mjerilo materijalnih pustolovina i fizičkih postignuća. Ali kako je u svojoj prirodi materijalna i posve intelektalna, znanost je doslovce beskorisna u procjeni duhovnih stvarnosti i religioznih iskustava.
Tu počiva nedosljednost suvremenog mehaniste: Da je ovo posve materijalan svemir i da čovjek nije ništa drugo nego stroj, ne samo što takav čovjek ne bi bio u stanju sebe prepoznati kao stroj, već takav ljudski stroj ne bi bio svjestan činjenice postojanja takvog materijalnog svemira. Materijalistička zbrka i očaj mehanističke znanosti nisu uspjeli prepoznati prisutnost duha u umu znanstvenika koji formira tako pogrešne i samokontradiktorne pojmove materijalističnog svemira.
Rajske vrijednosti vječnosti i beskonačnosti, kao i istine, ljepote i dobrote, počivaju u činjenicama fenomena vremensko-prostornih svemira. No, samo oko vjere smrtnika koji je rođen od duha može otkriti i raspoznati ove duhovne vrijednosti.
Stvarnosti i vrijednosti duhovnog napretka nisu "psihološka projekcija" – uzvišeno sanjarenje materijalnog uma. Takve stvari su duhovni nagovještaji predličnog Fragmenta Boga koji živi u umu, Božjeg duha u umu čovjeka. Ne dopustite svojim diletantskim idejama maglovitih spoznaja "relativiteta" da ometu vašu spoznaju Božje vječnosti i beskonačnosti. U svom pokušaju postignuća samoizražaja, ne zaboravite ostaviti prostora izražaju Božijeg Fragmenta, manifestaciji vašeg stvarnog i boljeg "ja."
Da materijalni čovjek stvarno živi u posve materijalnom svemiru, on nikada ne bi bio u stanju stvoriti ideju o mehanističkom karakteru takve isključivo materijalne egzistencije. Ovaj mehanistički koncept svemira je sam po sebi nematerijala umna pojava – a sav um ima nematerijalno porijeklo – unatoč tome što se čini da njime upravljaju materijalni uvjeti i mehanistička kontrola.
Djelomično razvijen mentalni mehanizam smrtnog čovjeka nije obdaren značajnijom dosljednošću i mudrošću. Čovjekova uobraženost često nadilazi njegov razum i izmiče njegovoj logici.
Pesimizam najpesimističnijeg materijaliste je sam po sebi dovoljan dokaz da svemir tog pesimiste nije posve materijalan. Optimizam i pesimizam su konceptualne reakcije u umu koji je svjestan vrijednosti kao i činjenica. Da je svemir doista ono za što ga materijalista drži, čovjek kao ljudski stroj ne bi mogao svjesno spoznati tu činjenicu. Da um koji je rođen od duha nema svijesti o konceptu vrijednosti, taj čovjek ne bi mogao prepoznati bilo činjenicu kozmičkog materijalizma ili mehanističke fenomene kozmičkog djelovanja. Niti jedan stroj ne može biti svjestan prirode ili vrijednosti drugog stroja. Mehanistička filozofija života i svemira ne može biti znanstvena, jer znanost prepoznaje i priznaje samo materijalne predmete i činjenice. Filozofija neminovno nadilazi znanost. Čovjek je materijalna činjenica prirode, ali njegov život kao fenomen nadilazi materijalne razine prirode tako što ispoljava kontrolna obilježja uma kao i stvaralačke osobine duha.
Čovjekovo iskreno nastojanje da postane mehanist predstavlja tragičan dokaz njegovog uzaludnog nastojanja da počini intelektualno i moralno samoubojstvo. Ali on to ne može učiniti.
Da je svemir posve materijalan i da je čovjek samo stroj, ne bi bilo znanosti koja znanstveniku daje hrabrosti da postulira ovu mehanizaciju svemira. Strojevi ne mogu mjeriti, klasificirati niti ocijeniti sami sebe. Takvo znanstveno djelo jedino može proizvesti entitet koji nadilazi status stroja.
Da kozmička stvarnost nije ništa više nego jedan veliki stroj, čovjek bi morao biti vanjski i zaseban dio svemira da bude u stanju prepoznati takvu činjenicu i postati svjestan vlastitog uvida u takvu procjenu.
Da je čovjek samo stroj, kakvom bi vještinom došao do uvjerenja ili tvrdnje da zna da je samo stroj? Iskustvo samosvjesne procjene vrijednosti svoga “ja” nikada nije osobina pukog stroja. Samosvjestni i javno priznati odanik mehanizma je najbolji mogući odgovor na mehanizam. Ako je mehanizam činjenica, ne može postojati samosvjesni odanik mehanizma. Također je istina da čovjek prvo mora biti moralna osoba da može počiniti nemoralna djela.
Sama obrana materijalizma podrazumijeva nadmaterijalnu svijest uma koji se usuđuje založiti za takve dogme. Stroj može nazadovati, ali ne i napredovati. Strojevi ne mogu misliti, stvarati, sanjati, težiti, idealizirati, gladnjeti za istinom ili žednjeti za ispravnosti. Oni ne mogu nadahnuti svoje živote težnjom da služe drugim strojevima i ne mogu odabrati za cilj svog vječnog napretka vrhovni cilj pronalaženja Boga i nastojanja da budu poput njega. Strojevi ne mogu biti intelektualni, emocionalni, estetski, etički, moralni ili duhovni.
Umjetnost dokazuje da čovjek nije nalik stroju, ali ne dokazuje njegovu duhovnu besmrtnost. Umjetnost je smrtna morontija, posrednička domena između materijalnog čovjeka i duhovnog čovjeka. Poezija je čovjekovo nastojanje da pređe s materijalnih stvarnosti na duhovne vrijednosti.
U visokoj civilizaciji, umjetnost humanizira znanost, dok nju samu produhovljuje istinska religija – uvid u duhovne i vječne stvarnosti. Umjetnost predstavlja ljudsku i vremensko-prostornu procjenu stvarnosti. Religija je božansko prihvaćanje kozmičkih vrijednosti i podrazumijeva vječni napredak u duhovnom usponu i ekspanziji. Vremenska umjetnost je opasna samo ako postane slijepa pred standardima duha božanskih uzoraka koji su odražaj vječnosti u stvarnosnim sjenama vremena. Istinska umjetnost je djelotvorna manipulacija materijalnih predmeta života; religija je oplemenjujuća preobrazba materijalnih činjenica života koja naprestano teži duhovnoj procjeni umjetnosti.
Kako je glupo pretpostaviti da čovjek-automat može biti u stanju spoznati filozofiju automatizma i kako se smiješno usuditi formirati takve koncepcije o svojim bližnjim kolegama kao automatima!
Ni jedno znanstveno tumačenje materijalnog svemira nema vrijednosti, osim ako pruža dužno priznanje znanstveniku. Ni jedna ocjena umjetnosti nije autentična ako ne poklanja vrijedno priznanje umjetniku. Nikakva procjena morala nije vrijedna ako ne uključuje moralistu. Nikakvo priznanje filozofije ne može biti poučno ako zatvori oči pred filozofom, a religija ne može postojati bez stvarnog iskustva religioniste koji u sastavu i u procesu ovog iskustva nastoji pronaći i upoznati Boga. Ni sam svemir nad svemirima nema vrijednosti bez JA JESAM, beskonačnog Boga koji je njegov stvoritelj i upravitelj.
Odanici mehanizma – humanisti – imaju tendenciju da se besciljno predaju materijalnim strujama. Idealisti i odanici spiritizma se usuđuju inteligentno i energično koristiti svoja vesla da izmijene naočigled čisto materijalni pravac energetskih struja. Znanost postoji zahvaljujući matematici uma; glazba izražava tempo emocija. Religija je duhovni ritam duše u vremensko-prostornom skladu s višim i vječnim melodijskim mjerilima Beskonačnosti. Religiozno iskustvo je nešto u ljudskom životu što uistinu nadilazi matematiku.
U jeziku, abeceda predstavlja mehanizam materijalizma, dok riječi izražavaju značenje tisuću misli, velikih ideja i plemenitih ideala – ljubavi i mržnje, kukavičluka i hrabrosti – predstavljajući umne izvedbe koje podliježu okvirima materijalnog kao i duhovnog zakona, a kojima upravlja snaga volje određene ličnosti, u granicama postojećeg obdarenja okolnosti.
Svemir ne nalikuje zakonima, mehanizmima i jednolikostima koje su predmet znanstvenog otkrića i koje znanstvenici smatraju znanošću, nego nalikuje znatiželjnom, misaonom, kreativnom, asocijativnom, odabirnom znanstveniku koji na taj način promatra kozmičke pojave i klasificira matematičke činjenice koje su svojstvene matematičkim fazama materijalne strane tvorevine. Svemir također ne nalikuje umjetnikovoj umjetnosti, nego poletnom, zanesenom, aspirativnom i progresivnom umjetniku koji želi transcendentirati svijet materijalih predmeta u nastojanju da postigne duhovni cilj.
Znanstvenik, a ne znanost, spoznaje stvarnost evolucijskog i progresivnog svemira energije i materije. Umjetnik, a ne umjetnost, demonstrira postojanje prolaznog morontija svijeta koji posreduje između materijalne egzistencije i duhovne slobode. Religionist, a ne religija, pruža dokaza postojanju stvarnosti duha i božanskih vrijednosti koje se susreću u procesu vječnog napretka.
Post je objavljen 05.03.2018. u 20:51 sati.