sjedim točno ispod njega, dobre sam volje i spremna za nešto sada, leđa zgrbljena, noga preko noge, fiktivno nabrijana, vladar predgrađa
sati prolaze, pada mrak, točno u 21 ustajem i odlazim bez osvrtanja
u kružnim vratima stavljam šal i jaknu, odjednom je neko drugo doba i nestajem u mećavi
vani je gluhi svijet i nema muzike
priviđaju mi se oblici iz podsvijesti koji znače strah, s leđa mi se prikrada čovjek u plavom šuškavcu sa sijedim repićem na vrhu glave, njegov glas viče AAA, samo nastavljam hodati, odjednom je nekoliko godina poslije i njega više nema
nešto mi govori da nema nazad, ali ja sam to znala puno prije, iako mi nitko nije rekao, htjeli su da sam kao oni, da se zaustavljam na sve povoljno, ali meni je to bilo glupo i dosadno, glupo i dosadno, a sada je neko drugo vrijeme i nema više ničeg
nastavljam hodati, osjećam bol u glavi i trbuhu i krv mi se cijedi niz nogavicu, 5 sati, 10 sati, kao da nikada neće biti gotovo, ali odjednom staje, jer prošlo je bar desetljeće i toga više nema
hodam i dalje, okružuju me lica i viču "pobjeda", prepoznajem neka od njih, gledam u čovjeka kojeg slave i on gleda mene, odjednom je neko drugo vrijeme i više nema nikoga od njih
sada nemam oči ali imam uši i sve je muzika, hoće li se ugasiti ili ne, o ovome sve ovisi, što će reći svijest trenutka
muzika će se ugasiti ali ne još, govori glas
"pogledaj iza sebe", ali ja se ne okrećem
prošla si zadnji test, govori glas
i vrati me na početak
plačem
Post je objavljen 01.03.2018. u 16:38 sati.