Ove nedjelje su parlamentarni izbori u Italiji. Izborni sustav je ponovo promijenjen: uveden je mješovit sustav, tako da se dio mandata dijeli u jednomandatnim izbornim okruzima a dio proporcionalno; Hrvatska je imala taj sustav 1992. i 1995.. Postoje predizborne koalicije. Sustav nagrađuje najjaču koaliciju dodatnim mandatima, ali manje nego što je to bilo u prethodnom izbornom sustavu. (Italija je mijenjala izborne sustave toliko često da je to gotovo nemoguće sve registrirati.)
Prema anketama, pojedinačno najjača stranka je Pokret pet zvijezdica (M5S), koja u anketama dobiva oko 28% glasova; oni nastupaju samostalno, status zabranjuje koalicije. Ukupno gledano vodi koalicija centra i desnice, u kojoj su glavne stranke Berlusconijeva "Forza Italia" i Sjeverna liga (sad se nazivaju samo "Liga"; povezani sa strankama kao što su Nacionalni front u Francuskoj i Putinova "Ujedinjena Rusija"), koji ukupno dobivaju oko 37%. Koalicija centra i ljevice, koja je na vlasti od izbora 2013., na čelu s Demokratskom strankom, na skromnih je oko 25%.
https://en.wikipedia.org/wiki/Italian_general_election,_2018
»A disillusioned electorate, multi-billion-euro campaign promises and the return of Silvio Berlusconi: Italy is muddling its way through a strange election campaign with an uncertain outcome. The consequences for Europe could be significant.«
http://www.spiegel.de/international/europe/berlusconi-hopes-to-play-kingmaker-in-italian-election-a-1195453.html
Berlusconi se nada da će uspjeti postići apsolutnu većini zastupnika, za što bi trebalo oko 40% glasova. Der Spiegel: »It's as if time has stood still in Italy. Just recently, it seemed inconceivable that a man who served as prime minister four times and who - in addition to turning his country into the butt of myriad jokes - almost bankrupted Italy would once again be speaking of his political future at the ripe old age of 82.« Ukoliko u tome ne uspije, doći će do vrlo nejasne situacije s tri jaka bloka.
Velik broj birača pak oscilira između bijesa i rezignacije. »A trip through Italy this winter (…) exposes a significant level of rage among the electorate. And resignation.« Prema anketama, 81% Talijana ne vijeruje državi, još više ne vjeruje političkim strankama. Nekoliko dana pred izbore, 2/3 ispitanika ne zna ili niti ne želi znati tko su kandidati u njihovoj izbornoj jedinici.
Ekonomija raste, ali nova radna mjesta su "prekarna", tj. nesigurna. 8,4 milijuna Talijana su siromašni, a gotovo 5 milijuna živi u "apsolutnom siromaštvu" i socijalnoj isključenosti. Mnogi mladi, naročito visokoobazovani, odlaze, a dolazi znatan broj migranata koji vide Italiju kao kapiju Europe (625.000 od 2014.).
Postoji sukob unutar desne koalicije, između vrlo eurofobne Lige i pro-europskog Berlsconija; ne povezuje ih mnogo više od želje za vlašću. Post-fašistička stranka Fratelli d'Italia je također dio bloka, tako da je "centar" u imenu koalicije samo fraza.
Govorka se također da je Berlusconi obećao, u susretu s predsjednikom Europske komicije Jea-Caludeom Junkerom (predstavnikom Europske pučke stranke, najjače grupacie u EP, pro-europskih konzervativaca), da u slučaju pobjede neće stvarati vladu s Ligom, nego će sklopiti savez s Demokratskom strankom Matea Renzija.
»It has been a confusing campaign. There are no signs lining the streets. No televised debates between the candidates. Newspapers, meanwhile, are running squalid stories about candidates who have stolen, committed fraud or abused their wives. It is a campaign of illusionists (…)«
Lider M5S, 31-godišnji Luigi Di Maio, ograničen je dogmom ovog prosvjednog pokreta da nikad neće sklapati koalicijske dogovore. Izjavljuje, slično kao Božo Petrov 2015. (njegova je stranka naravno mnogo jača i s puno više iskustva), da će u slučaju da ne osvoje aspolutnu većinu mandata, tražit će da se sve političke snage okupe oko nekih zajedničkih načela.
Post je objavljen 01.03.2018. u 16:14 sati.