Pokušavam naći vremena za napisati nešto već jako dugo, ali nikako da uspijem, uvijek me nešto prekine ili shvatim da imam nešto neophodno za obaviti pa ću iskoristiti ovaj trenutak da natipkam nešto na brzinu.
Nisam imala pauzu na faksu jer imam praksu od 12.3. pa od početka drugog mjeseca idem na predavanja i doslovno u 5 tjedana moramo obaviti sve od kolokvija, eseja, seminara bla bla, a uz to moram pisati završni tako da, veselo mi je i svaki trenutak slobode iskoristim maksimalno, iako su rijetki.
Za tjedan dana se selim doma (malo više, 10 dana) jer sam gotova s predavanjima, a praksu odrađujem u Zagrebu tako da sam trenutno zauzeta pakiranjem jer sljedeći tjedan neću imati vremena s obzirom na to da ću morati učiti za faks.
Kad sam se krenula pakirati prije 2-3 sata sam bila super raspoložena, idem doma nakon 3 i pol godine i to čekam već godinu dana, jer mi je dosadilo ovdje, ali u jednom trenu su me preplavile emocije i počela sam plakati i puštati si depresivne pjesme (jer nisam bila dovoljno depresivna).
Pakirala sam razne uspomene, od ulaznica za koncerte i kino koje su bile ovdje, do predmeta koje sam dobila za rođendane, predmeta koje sam dobila od hostesa dok smo bili vani i slike su mi samo letjele kroz glavu.
Koliko noći smo proveli vani po klubovima, koliko noći smo slavili iako nismo imali razloga, koliko noći smo slavili tugu koju smo osjećali zbog slomljenih srca. Koliko dana smo proveli na kavi i kolačima/sladoledu umjesto na predavanju ili za knjigom. Koliko puta sam se probudila u 7 ujutro i odlučila nastaviti spavati jer je rano pa sam se opravdavala da je ok jer je vani hladno ili pada kiša. Koliko samo uspomena smo stvorili, koliko smo se povezali, sprijateljili...
Stvarno sam mislila da će biti lako spakirati se i otići, ali to je bilo prije nego sam shvatila da ne pakiram svoje stvari nego svoj život i svoje uspomene u nekoliko kutija. Zasad imam 6 kutija. 3 i pol godine života u 6 kutija.
Kad sam prije 3 i pol godine selila ovdje, držala sam se sve do trenutka kad me sestrična zagrlila dok sam ulazila u auto i to je bio trenutak u kojem sam znala da će se sve promijeniti i da počinjem "novi život" sad kad selim nazad doma, taj trenutak u kojem sam znala da se sve ponovno mijenja je došao sa prvom stvari koju sam stavila u kutiju "uspomena", a to je bio oscarov kip na kojem piše "najbolja kolegica" koju su mi na drugoj godini za rođendan poklonile dvije cure s kojima sam tada radila u jednom kafiću. Nakon toga je samo krenulo, čestitke za rođendan od cura s kojima se družim od prve godine i koje su bile sa mnom kroz sve uspone i padove i veselile se za moj svaki uspjeh kao da je njihov. Buket koji su mi prijateljice s kojima se više ne družim poklonile za 20ti rođendan koji je donio sve trenutke koje sam provela s njima, koji se sad čine godinama daleko. Slike koje su ispunjavale svaki kutak stana, slike s obitelji, prijateljima i razredom iz srednje škole, bez kojih stan izgleda prazno. Jegerov vijenac koji sam dobila na zadnjem izlasku s curama, narukvica captain morgan koju sam dobila na još jednom izlasku. Narukvica koju smo prijateljica i ja kupile na putovanju u Italiju, kruna i čarobni štapić koji mi je najbolji prijatelj kupio za 20ti rođendan, maske koje smo dobile u jednom klubu, čak i svi lijekovi za astmu i alergije koji stoje u ladici, iako ih ne koristim, su potakli suze da krenu, jer su mi pokazali koliko se sve promijenilo otkad sam došla. U jednom trenu sam se našla u suzama i nisam znala kako nastaviti pakirati se i ostaviti sve iza sebe.
Ali jedna stvar koja mi daje snagu je činjenica da ću sve te uspomene koje sam stvorila u zadnje 3 i pol godine i svi ljudi koje sam upoznala i koji su bili velik dio života, uvijek nositi sa sobom i uvijek će biti tu negdje, ne idu nikud. Činjenica da iako odlazim, ne idem u prazno i novo, idem u nešto poznato što sam poželjela puno puta u zadnje 3 i pol godine...
Mislim da je sad vrijeme da nastavim pakiranje jer sam se počela prisjećati raznih trenutaka i osjetim suze u očima, a to nije dobro jer neću nikada završiti pakiranje... tako da sad idem i nadam se da ću uskoro detaljno vam opisati kako je cijeli proces selidbe izgledao i kako sam proživjela to sve.
"Tell the world I'm coming home"
Post je objavljen 28.02.2018. u 15:21 sati.