Ponekada pomislim da nikada neću riješiti ništa, da ću još tereta dobit na sebe i pitam se hoću li izdržati jer za mene čini mi ne drugog izlaza nema osim da primam terete koji mi stoje na putu.
Sutra ponovno imam ročište a za nekoliko dana je mami 34 godišnjica a tati četvrta, bratu naravno ni ne brojim jer me podsjeća na dan kada sam zajedno s njim izgubila i sve svoje mogućnosti, ali živim, tu sam i idem dalje iako ne vidim još sretan završetak svega što mi se dogodilo i što mi se događa.
Da ja sam kriva sama za neke stvari jer radila sam krive poteze ali zar nije dosta patnje, dosta tereta.
Ponekada pomislim da nikada ništa riješiti neću.
Post je objavljen 27.02.2018. u 11:35 sati.