Najprije mi se svidio Strmotin potez, ostavka, a onda mi se nije svidio. Čovjek se "žrtvovao", teatralno napuštajući posao u ministarstvu, znajući da ga već drugo jutro čeka udobniji i sigurno manje stresan posao na fakultetu, u udobnosti kabineta, u kojem nema nikakve stvarne odgovornosti, već tek glumljene, izmišljene. Ne može se reći da se baš upustio u neki rizik, ni da se bacio u neku neizvjesnost i vjetrometinu, naprotiv, povukao se u mirnu luku, u dosadnu sigurnost. Kada se uvjerio kako u praksi, na funkciji koja pruža mogućnosti za stvarne promjene, ne može napraviti amabašništa po pitanju demografskih promjena, sada na fakultetu može napisati kakvu lijepu znanstvenu, potpuno beskorisnu knjigu, može i u formi bajke potkrijepljene statistikama i znanstvenim podacima, na koju će mu zapljeskati njegovi kolege demografi, a poneki možda i napisati kakav predgovor. Ili bi se mogao prekvalificirati, to je još logičnije, jer kada vidiš da ne možeš ništa napraviti sa svojom strukom, mijenjaj struku, nema druge. Ali ne, bit će ipak ljepše pisati bajke o tome što bi bilo kad bi bilo, tu i tamo objaviti kakav članak u nekom časopisu, po malo napredovati u fakultetskoj hijerarhiji. Sve je to potpuno, potpuno beskorisno. Ako se znanje ne može primijeniti, to znanje nema nikakvu vrijednost. Puno je korisnije napisati dobru pjesmu, u njoj se može uživati; i onaj tko ju napiše, i onaj tko ju čita.
Ako stvarno želiš dizati valove, onda to treba pametnije.
Post je objavljen 22.02.2018. u 09:23 sati.