Ispričat ću vam jednu zgodu. Nije važno gdje se odigrala, ili se mogla odigrati. Moglo je to biti negdje, ili je bilo, kod Benkovca, ili u Lonjskom polju, negdje između Batine Gornje i Batine Donje, na cesti između Gunje i Drenovaca, ili negdje drugdje u ovoj zemlji. Odigrala se, ili se mogla odigrati, bilo kada u zadnjih dvadeset i kusur godina.
Elem, neki je naš čovjek, Hrvat i praktični katolik, oženjen, otac višečlane obitelji, domoljub, trezvenjak i poštenjačina skromnih primanja imao peh toga jutra dok je, ne sluteći zla, biciklom kroz obližnji šumarak išao za nekim svojim poslom, imao je taj po svemu ispravan čovjek peh da nabasa na trojicu probisvijeta, koji mu prepriječiše put svojim polovnim golfom, iskočiše pred njega, uhvatiše ga i izudaraše tako gadno – jer to su bili takvi ljudi – da je pao u nesvijest. Uzeli su mu, dakako, novčanik, a jednom od tih podlaca svidjela se i uščuvana kožna jakna premlaćenog nesretnika pa ju je prisvojio. Sjeli su u automobil i odjurili u nepoznatom smjeru.
Čovjek je onesviješten ležao na asfaltu, sve dok se nešto kasnije kraj njega nije zaustavio ganc novi BMW. Vozač je bio svećenik, župnik u jednoj od župa u obližnjem gradu. Bonvivan i bonkulović, koji je Svevišnjega rado zamišljao kao nekog benevolentnog chef de cuisine, rado je na župnom dvoru organizirao druženja za političku, poslovnu i naprosto društvenu elitu, i bio je zbog toga među tim svijetom, tim ljudima što jedan drugog drže za vrat, omiljen. Svoje je svećeničke dužnosti obavljao besprijekorno i ležerno, a zbog svojih društvenih veza nije mu se mnogo prigovaralo što je, eto, volio dobre aute i tako to. Spustio je staklo, promotrio prizor, i, shvativši da bi okrvavljeni čovjek mogao ozbiljno zaprljati unutrašnjost njegovog metalnog ljubimca, odlučio je produžiti, jer em mu se žuri na ručak kod uglednog teologa em će zasigurno ubrzo netko naići pa se pobrinuti za ovog pijanca. Pijance, zna se, Bog čuva. Jer, očito je da je čovjek bio pijan pa je pao s bicikla. A u dobroj kapljici treba znati uživati, pomislio je velečasni na svoj omiljeni Johnnie Walker Blue Label. Pritisnuo je papučicu gasa i za nekoliko sekundi sve zaboravio, usmjerivši misli na teleći odrezak s pršutom i kaduljom, uz Chateau Cheval Blanc... Hm, možda je to ipak vino koje valja piti samo, možda tek uz koju kockicu sira?
I doista, baš kao što je šarmantni svećenik predvidio, nije prošlo dugo, pored polumrtvog čovjeka zaustavilo se drugo vozilo, srebrni terenac. Za volanom je sjedio jedan od stupova društva rodom iz susjednog gradića, koji se na hijerarhijskoj ljestvici vazdavladajuće stranke bio visoko popeo pa je i relativno rijetko iz metropole navraćao u rodni kraj. A kako mu je krenulo i s biznisom oko koncesija na neke prirodne resurse, s veseljem je ugađao svojoj strasti za skupom odjećom. Tako je i sada na sebi imao savršeno sašiveno odijelo Kiton K-50; bio je nedavno, odmah nakon stranačke konvencije, skoknuo do Napulja samo da mu uzmu mjeru, a potom je u Zürichu kupio par Ballyjevih cipela. Dobitna kombinacija. Nisu mu uzalud u središnjici stranke tepali da je arbiter elegantiarum. Pažnju mu je privuklo nedefinirano obličje uz rub ceste pa je spontano zakočio. Kad je vidio da se radi o prljavom i okrvavljenom ljudskom biću, u sekundi je s užasom pomislio što bi se dogodilo kad bi ga pokušao podići: zaprljati Enzovo remek-djelo nije dolazilo u obzir. Osim toga, žurio je na dogovor oko prenamjene onog zemljišta... Moja je vizija provizija, pomislio je dok je uz osmijeh nagazio gas. Cesta je prometna, netko će naići.
I stvarno, nije prošlo ni pola sata, nekoliko metara iza prebijenog dobrijana parkirao je svoj prastari renault neki mladić u kasnim dvadesetima, ili možda ranim tridesetima, odjeven sasvim nepretenciozno, štono se kaže, sportski. Zapravo, skromno. I njemu se žurilo. Naime, bio je na putu do zaselka u kojemu su živjeli njegovi roditelji, koji su onomad bili odlučili, apolitični i prostodušni kakve ih je Bog dao, ipak ostati u svojoj kući, a ne natovariti nešto starudije na traktor i krenuti u zbjeg, poput mnogih njihovih sunarodnjaka. On sam nakon tih košmarnih zbivanja otišao je na studij, prehranjivao se radeći fizičke poslove, diplomirao je u roku i sada živi s partnerom u unajmljenom stanu. Žurio je, jer mu je otac bio teško bolestan, i možda se radilo o posljednjem susretu, javili su mu da hitno dođe, a kako u susrete nakon smrti nije vjerovao, cijelo je vrijeme vozio brže od dopuštenog. No, kad je vidio čovjeka kako leži na cesti, oštro je zakočio, istrčao iz auta i namah shvatio da ga smjesta mora odvesti u najbližu ambulantu. Izvadio je kutiju prve pomoći i obavio najnužnije. Čovjek se u međuvremenu osvijestio, ali bilo je jasno da mu je nužno potrebna liječnička pomoć. Mladić ga je, najpažljivije što je mogao, prebacio na stražnje sjedalo, uskočio za volan i krenuo u smjeru iz kojega je došao, jer je najbliža ambulanta bila u mjestu kroz koje je netom bio prošao. Čovjek mu je, pljujući krv, uspio opisati što mu se dogodilo. Zaustavivši se ispred Doma zdravlja, mladić je otrčao do dežurne sestre, i objasnio o čemu se radi. Vrativši se u automobil, izvadio je nekoliko novčanica i gurnuo ih čovjeku, koji je pokušao prosvjedovati, u džep. Neka mu se nađe, rekao mu je uz osmijeh. Pričekao je da medicinsko osoblje unese povrijeđenoga na nosilima, sjeo u svoj prastari renault, i krenuo dalje.
"Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?"
Post je objavljen 20.02.2018. u 10:34 sati.