Ismijavanje društva koje je pobjeglo od srpsko-jugoslavenske kraljevine (Karađorđevića), pobjeglo od opančarsko-jugoslavenske proruske socijalističke samoupravne nesvrstane bratstvom i jedinstvom okovane države u odumiranju nije satira.
Satira je kritizirati satiričare društva koji u ime kraljevine srpske republike krajine bez vojske i volje mirno živjeti osim ratovati za srbiju za rusiju bezidejnu neljudsku nadilaziti ljudsku patnju obmanama prizivati bleiburšku tragediju koju su fočanskom i srebreničkom vukovarsko kosovskom opjevavali zlatnim slovima ljudske bijede.
Satira je sredstvo prikrivanja bijede jedne krvoločne (stepsko-stepske) gomile koja svim sredstvima (krvoločnošću)(bez civilizacije) nagriza sve što se uzdiže iznad svakodnevnog preživljavanja. Nagriza poredak i promovira svakodnevni izbor kralja (stepe).
Nema nacije, nacionalne države, nacionalne kulture. Kralj ništavila (Tito je bio vrhunski perfomanser te doktrine).
Kad ne mogu ponuditi niti jedan razlog priklanjanja ruskoj strani, srpskoj strani satirom se brane od razuma. Izoliraju u svom ludilu.
Prizemno provociraju kako bi se morali sagnuti na njihovu uzvišenost.
Pišanje je potreba. I vještina.
(Bezobrazno provociraju kako ne bi povijesno osudili genocide i sve ostala zla koja su počinili.)