*****
Ponekad još, svjesno i namjerno svratim pogled tamo.
Udarim ranu, pa je i posolim.
Zastanem, stisnem oči, nakrivim glavu, zamislim te.
Svjetlo neko čudno prosijava kroz oblake.
Razvijam svoju sliku, u mračnoj si komori srca.
Boli. Al jedini je način da te vidim još.
Stojiš tamo i smješkaš se. U svjetlo smeđem si.
Šešir. Neka jesen je. Neka. Jesen je.
Upravo si došao po mene, bježat ćemo na rubove grada.
Bježat ćemo rubno.
Pokazat ću ti gdje sam sve odrasla. Možda shvatiš.
A ti ćeš me onda dugo onako ljubiti pod mojim negdašnjim prozorom, gdje sam kredom prepisala mekog arapskog pjesnika:
"Dugi su puti koji nam se mogu ukrstiti, srno moja.."
-Ti si moja, moja, moja.
Zamirišu mimoze od nigdje, iz krošnje, iz zraka.
*****
Nebo plavetno. Jak vjetar udari i otvori mi prozor u sobi.
Vani se zaljulja grana ruže, kao da je netko bio tu pod mojim prozorom.
Idem ti uokolo i čitam znakove.
I tu te samo tražim i tražim.
Nađem li ti samo gumb, naći ću svoju griješnu dušu. Idem ti uokolo i tražim te. Iz neba, iz ptica, iz trave i sjena. Trčim opet i nosim ti voltaren kremu. I pastile.
- Ići ćeš na dva, na dva groba ćeš ići.
Malo te volim, a malo sam ljuta na tebe.
*****
Cijeli niz gradova si mi ostavio.
I još me nisi zaboravio.
Prekrivam svoja pročelja raznobojnim papirima.
Zbog djece i slučajnih prolaznika.
A unutra..unutra je adaptacija.
Snažni udarci čekića. Rekonstrukcija.
Život ima gorki okus i težak je zrak.
*****
Najviše te ima u rijeci.
Krenem nekad pješice s posla.
Rijeka ko nepresušna želja.
Vijuga negdje kroz moj grad, ko svilena smaragdna traka.
Gledam u valiće i virove
kao da te u oči gledam.
Pa stanem i gledamo se.
Ti, moja zimska rijeko.
I ja. Tvoje malo sunce.
Gledamo se.
U oči se gledamo.
A onda se primim pod ruku.
Zahladilo je.
Snijeg će..ne da prekrije brijeg,
nego da tuga pokaže tragove.
Post je objavljen 19.02.2018. u 19:51 sati.