Pregled posta

Pogled na Jazz 1. dio

Dok sam u proljeće prošle godine vozeći bicikl otkrivao zakutke živopisne Moslavine na mostu blizu mjesta Novoselec spazih dvojicu biciklista rekreativaca. Srdačno me pozdravljaju, pa odlučujem zastati i upoznati ih. Jedan od njih je, kako ću kasnije saznati, Dinko Husadžić Sansky, profesor, pisac triju knjiga, slikar, glazbenik, biciklist, veliki zaljubljenik u jazz glazbu i dobar poznavatelj iste i još puno toga. Iako se prvi put srećemo Dinko i njegov prijatelj pozivaju me u obližnji kafić što spremno prihvaćam. Uz kavu u živahnom razgovoru interesiram se i saznajem za njegove spomenute hobije i aktivnosti. Prvi dojam mi je da se radi o kreativnoj i svestranoj osobi. Posebnu pažnju mi privlači činjenica da Dinko, između ostalog, piše, pa mu govorim kako ću potražiti njegove knjige i pročitati ih jer ono što mi je o njima natuknuo djelovalo mi je vrlo zanimljivo. Razmjenjujemo kontakt na sveprisutnom facebooku i krećemo svatko na svoju stranu. Ja prema Ivanić-Gradu, a oni u smjeru Velike Ludine uz okviran dogovor o nekoj zajedničkoj vožnji na biciklu u budućnosti.

Prilikom naredne posjete ivanićkoj knjižnici koja na moje zadovoljstvo u svojem fundusu posjeduje sva tri njegova izdana naslova pronalazim ih, posuđujem i sa zanimanjem čitam. Dva su romana „U potrazi za izgubljenom tajnom“ i „Pametno potroši dan“ iz 2006, odnosno 2007. godine. U njima u pomalo danbrownovskoj maniri prepliće mnoštvo živopisnih likova smještajući ih u specifične i intrigantne situacije. Za pozornicu odabire prepoznatljive lokalne i europske toponime. Treća knjiga „Pogled na jazz - Zapisi iz jazz svemira“ u kojoj tematizira jazz glazbu ostavlja na mene vrlo snažan i upečatljiv utisak koji autoru pokušavam prenijeti u podužim porukama što mu ih tijekom i nakon čitanja šaljem putem facebooka. On se iskreno zahvaljuje na interesu, pa ostajemo u kontaktu koji se polako pretvara u prijateljstvo. Realiziramo nakon izvjesnog vremena dogovorenu vožnju biciklom i posjećujemo Vezišće rodno mjesto poznate operne pjevačice Milke Trnine o čemu sam pisao ovdje na blogu. U prilici smo krajem srpnja uživati u izvrsnom koncertu Damira Kukuruzovića i njegovog Django Groupa u atriju sisačkog starog grada s kojeg dojmove prenosim također ovdje na blogu. U nešto manje od godinu dana s Dinkom se nalazim viša puta ugodno i živo debatirajući o temama od zajedničkog interesa. To su prije svega biciklizam, glazba i knjige. Danas na kavi ugodno me iznenađuje poklonivši mi svoju knjigu „Pogled na jazz“ u koju ispisuje vrlo znakovitu i srdačnu posvetu. Tom lijepom gestom potiče me da se toj knjizi još jednom vratim i posvetim joj ovdje pokoji redak.


Rekao sam mu u jednoj prilici kako mi se čini kako njegov nesumnjivi književni talent dolazi najbolje do izražaja kad piše o jazzu. U tim tekstovima vidljiva je i prepoznatljiva velika strast i posvećenost. Sličnog je uvjerenja i jazz novinar i kritičar Davor Hrvoj koji u predgovoru, između ostalog, kaže: „ Koliko zanosa u rečenicama kojima slavi glazbu slobode, intuicije, komunikacije i osjećaja! Koliko Dinka u jazzu.“ Hrvoj tako ističe da je pogled na jazz u ovoj knjizi vrlo osoban i upečatljiv, ali i dovoljno reprezentativan i dobro osmišljen i prezentiran. U uvodnoj riječi sam autor pomalo skromno objašnjava: „Ne pišem povijest jazza, nego pokušavam dati tek jedan od pogleda, jedno moguće razumijevanje jazza, jedan uvod za one koji bi željeli kasnije malo više poslušati i više ući u taj jazz svemir.“ Ta rečenica dobro opisuje koncept same knjige. Iako u sebi sadržava pregled jaz epoha i važnih protagonista i dobar u vid u hrvatsku jazz scenu knjiga je u krajnjoj liniji garnirana specifičnim, osobnim pečatom koji ostavlja dojam „zaigrane jazz improvizacije na bjelini papira“. Dinko u maniri vrsnog poznavatelja i talentiranog izvođača (osim što piše eksperimentira svirajući originalne instrumentalne skladbe) jazz glazbu intenzivno živi.

Na samom početku autor u navadi studioznog antropologa čitatelja vraća u samu kolijevku čovječanstva, pa tako i glazbe Afriku. Ispisuje poznatu činjenicu da je u afričkoj glazbi primaran i izražajan specifičan ritam odnosno ritmovi. Taj jedinstveni tam-tam prelazi ocean u brodovima koji prevoze roblje u Ameriku i u njihovim potomcima se podsvjesno zadržava. U nastanku jazza igra važnu, ali ne i jedinu ulogu. Na plodnom američkom tlu stapa se s drugim glazbenim pravcima i utjecajima. O tom svojevrsnom velikom prasku afričkih ritmova i europske glazbene baštine i njihovoj novoj domovini i pozornici u ovoj je knjizi ispisana jedna znakovita rečenica koju moram citirati: „Utkani su miješanjem u američkoj talionici nacija u nove izričaje koje ćemo kasnije raspoznavati kao jazz.“ Rađa se tako specifična glazba koja nije ni u dur niti u mol ljestvici, nego negdje između, takozvani „Blue notes“ (plavi tonovi). U početku spontano nastaju razne forme i izvedenice kao što su work song, spiritual, svadbena, rođendanska, pa i zatvorska pjesma koje evoluiraju u blues i kasnije u jazz. Autor ove knjige pretpostavlja kod čitatelja elementarna opće-kulturna znanja o glazbi i njenim zakonitostima, pa mu tako nudi cijeli niz objašnjenja i pojmova radi boljeg i potpunijeg uvida.

Iako je jazz nastao i nastajao na širem području, kao važno mjesto za njegov razvoj i širenje, svojevrsna kolijevka, prepoznat je New Orleans odnosno njegova četvrt Storyville u kojoj su gradske vlasti početkom dvadesetog stoljeća legalizirale prostituciju. Otvaraju se tako mnogobrojni honky tonk barovi, mjesta slobodnog provoda čija je prepoznatljiva glazbena kulisa jazz. Tu autor ističe Kreole, potomke europskih doseljenika i crnačkog stanovništva koji su kao školovani glazbenici u suradnji sa samoukim tamnoputim izvođačima stvorili simbiozu koja je rezultirala unaprjeđivanjem i popularizacijom novog glazbenog izričaja zaraznog ritma (swing) koji je sam po sebi erotičan i mami na zavodljivi ples. Iz tog razdoblja ističu se dva glazbenika koji su kasnije snimali i nastupali u Chicagu ili Parizu. To su Sidney Bechet i Joseph King Oliver. Oni su uz poznatog Luisa Armstronga i Ferdinadna Josepha Mortona, prema riječima tvorca ovog malog povijesnog presjeka, „izveli jaz iz New Orleansa i dali ga cijelom svijetu.“

Moj prijatelj u nastavku ove živopisne knjige donosi pregled karijera poznatih jazzera s mnoštvom detalja i podataka iz osobnog i glazbenog života i tragova koji su iza sebe ostavili. Osim spomenute četvorke tu su još Coleman Hawkins, Duke Ellington, Benny Goodman, Count Basie, Glenn Miller, Billie Holiday, Dizzy Gillespie, Charlie Parker, Gil Evans, Mles Davis, Chet Baker, Thelonious Monk i mnogi drugi čije bi navođenje ovdje zauzelo puno mjesta. U knjizi su navedene i opširno objašnjene različite jazz epohe, mnogi trendovi, preplitanja i evoluiranja raznih jazz pravaca i utjecaja kao što su rani jazz, dixieland, veliki swing orkestri ili kasniji bebop, cool, hardbop, modalni, free, avangrdni jazz i fusion. Tekst obiluje mnoštvom glazbenih termina kao što su sinkope, harme,registri, prstomet, kvinte, fraze, akordi i mnogi drugi koji od čitatelja traže stanovitu razinu glazbene upućenosti kako bi razumijevanje ove knjige bilo potpuno. Ono što Dinka svrstava u red originalnih autora, a meni daje za pravo kad to tvrdim, je naprosto činjenica da je svestran, pa tako osim što o njima zaneseno piše, poznate muzičare u stanju je i naslikati ili ,ako se radi o živućima čije je koncerte pohodio, spretno fotografirati. U knjizi su preslike mnogih fotografija i pojedinih portreta rađenih u tehnici pastela što puno govori o njegovoj već spomenutoj posvećenosti i strasti kad je jazz u pitanju.

Kao što je u nastajanju jazza važnu ulogu odigrao New Orleans, tako će za njegovu potpunu afirmaciju i opću prihvaćenost i popularnost zaslužan biti New York odnosno 52. ulica u koju su se početkom četrdesetih smjestili brojni jazz klubovi. To je era bebopa, malih sastava koji nastupaju u klubovima afirmirajući zvijezde koje plijene svojim solo izvedbama ponajviše na saksofonu. Važnu ulogu odigrala je i pojava gramofonskih ploča koja jazz donosi u domove mnogih poklonika tog izričaja. U kasnijoj fazi, u kojoj se ističu Miles Davis, Dizzy Gilespie i Modern Jazz Quartet pojavljuju se cool i modern jazz koji polako iz klubova sele u koncertne dvorane i na stranice popularnih časopisa i na taj način jazz smještaju u svijet eksluzive do tad rezerviran isključivo za klasičnu glazbu, balet i operu. Najpoznatiji predstavnik takozvane West coast scene je Chet Baker za kojeg autor nadahnuto kaže: " To je trubač čiju trubu bi bilo šteta ne čuti, a proživjeti ovozemaljski život.“ Od imena koja se ističu vrijedi još spomenuti Davea Brubecka koji unosi elemente klasike u jazz, zatim Arta Tatuma i već spomenutog Theloniousa Monka, ponajbolje predstavnike takozvanog klavirskog jazza. Kao najbolji primjer modalnog jazza, po mišljenju autora, ističe Milesov album „Kind of blue“ i „The Koln Concert“ live izvedba klavirista Keitha Jarretta. Još je jedno nezaobilazno ime uz koje Dinko čitatelja podsjeća da se donekle ogradio kad je napomenuo da će u ovoj knjizi biti subjektivan. To je saksofonist John Coltrane. Za njega kaže da ga se može bezrezervno obožavati ili uopće ne slušati i da svojim izvedbama zasipa slušatelja plahtama tonova, ali ne odlazi u apstrakciju i da ga treba pozorno slušati kako bi se ušlo u taj svijet. Ja bih još samo dodao da to donekle vrijedi za jazz općenito.

Post je objavljen 18.02.2018. u 23:23 sati.