Negdje krajem devedesetih u dobi od dvadesetak godina počeo sam se interesirati za sadržaj dnevnih novina. Od tada običavam prelistati ih povremeno uz kavu u nekom lokalu ako nisam u društvu. Nikad nisam shvaćao doslovno niti uzimao zdravo za gotovo sve što bih u njima pročitao. Do danas sam zadržao običaj listati ih od zadnje stranice čitajući uglavnom samo naslove dok se tek ponegdje zaustavim i pročitam sam tekst. Prvih nekoliko stranica na kojima obično caruje dnevna politika, globalne vijesti ili neke tragedije u pravilu preskačem. Jutarnji list mi je nekako više po mjeri od Večernjaka iako je imao raznih faza, orkestriranih kampanja i naručenih, fingiranih tekstova koji su više služili dezinformiranju i obmanjivanju nego informiranju javnosti. Novi list, Slobodna Dalmacija i ostali regionalni i lokani listovi donose uglavnom sadržaj namijenjen stanovnica tih sredina koji me se u manjoj mjeri tiče, pa je to razlog da se nisam pobliže interesirao za iste.
Kako ima zasebnu naslovnicu i na neki način funkcionira samostalno od ostatka Jutarnjeg subotnji prilog obično Magazin izdvojim od ostatka novina, te pročitam članke i kolumne koji su zanimljivi. To mi je čak postao svojevrsni ritual, subotnja kava i Magazin. Nije to uvijek slučaj. Nekad imam drugih planova i obaveza subotom, pa prođe i nekoliko tjedana da to preskočim, ali ako imam vremena, kao što je to bio slučaj danas, onda se rado tom ritualu vratim. Tekstovi koje donosi taj prilog nisu klasične vijesti. To su opširniji osvrti na aktualnosti i trendove u društvu, zatim intervjui i kolumne. Traže nešto više vremena, pažnje i koncentracije, ali pružaju dobro koncipirane i strukturirane tekstove. Pišu ih iskusniji novinari koji temu obrađuju uglavnom studiozno i stručno unoseći i ponešto osobnog svjetonazora posebno u kolumnama. Ti članci nisu prvoloptaški nogometnim rječnikom rečeno. Čitatelj obično dobije bolje zaokruženu sliku i presjek nekog događaja ili događanja kad se prvotna prašina oko njih malo slegne, pa na vidjelo izađu i neke druge informacije i uvidi što cijelu stvar čini kompaktnijom i dorađenijom. Novinari i urednici Magazina u proteklih su dvadesetak godina uspjeli do neke mjere oblikovati javno mnijenje u našoj zemlji. Neke moje društvene, svjetonazorske i socijalno-političke poglede i paradigme su ponešto korigirali. U tu korelaciju svjesno sam se upustio konzumirajući taj sadržaj riskirajući možda pri tom da potpadnem pod nečiji utjecaj jer svi smo mi ipak samo ljudi sa svim vrlinama i manama.
Sve do prije godinu dana, nešto malo više, čitanje Magazina bi započinjao s kolumnom „Iz maksimirske šume“ pokojnog Tomislava Židaka. Taj legendarni sportski novinar i dobar poznavatelj prilika u hrvatskom sportu osobito u nogometu pisao je vrlo britko i odrješito. Tekstovi su mu bili puni originalnih doskočica koje su nadmašivale okvire uvriježenog sportskog vokabulara. Nudili su dobar uvid u hrvatsku nogometnu realnost počesto tematizirajući i onaj segment „iza pozornice“ koji odlučuje i određuje ono što na kraju na nogometnim terenima gledamo. Židak je bio veliko ime našeg sportskog novinarstva, upućen, stručan i strastveno predan poslu kojim se bavio. Začuđujuća je bila njegova donkihotovska težnja i želja da Dinamo, čiji je navijač bio, u europskim okvirima izraste u veliki klub i riješi se nekovrsnog gubitničkog mentaliteta koji je zadnjih godina prisutan. Da to nije lako govori i pomalo nestvaran podatak da je Židak napustio ovaj svijet, a nije dočekao vidjeti kako njegov voljeni klub doživljava famozno proljeće u Europi. Ovim kratkim pasusom odajem počast tim njegovim nastojanjima i svemu što je u dugoj i plodnoj novinarskoj karijeri ostvario.
U novije vrijeme čitanje Magazina započinjem šaljivim, ali preciznim presjekom hrvatske svakodnevice iz pera Ante Tomića u „Klasi optimist“. Tomićeva kolumna samo je na prvu loptu zafkantska. Razlog tomu je izniman talent i sposobnost baratanja riječima i jezičnim konstruktima. Nakon početnog smješkanja obično uslijedi knedla u grlu, otriježnjenje i podsjećanje da događaji, trendovi i pojedini akteri koji utječu na našu stvarnost i nisu tako bezazleni. Više su zabrinjavajući. Tomić često tematizira negativne pojave u našem društvu i šire ne prezajući od sarkastične kritike što ga zna dovesti u neugodne situacije. Često je na meti konzervativnijeg djela javnosti. Njegovi oponenti ne praštaju višak talenta i činjenicu da je Tomić jednostavno dobar pisac i novinar. Nisam ni ja uvijek oduševljen njegovim pisanjem. Nekad mi se čini da se ponavlja, ali rado ga čitam jer je dosljedan i originalan i u stanju je nasmijati čitatelja što nije lako. Njegova kolumna ponekad je kao dobar skeč, vic u kojem se veselo šali, ali kao što je poznato u svakoj šali ima istine. U protivnom je besmislena i neuspjela, a njegove to nisu.
Nastavak slijedi uz „Vijesti iz liliputa“ Jurice Pavičića koji obično tematizira Dalmaciju, Split i prilike u kojima živi i radi pružajući tako ostatku Hrvatske dobar uvid u iste. Referira se Pavičić ponekad i na teme koje su zemljopisno i socijal-politički raširenije čak i globalne, ali meni je zanimljiv i originalan ponajviše kad „bordižaje i akošta po splitskom akvatoriju.“ Kako se radi o filmskom kritičaru u stanju je čitatelju vješto prenijeti neke upečatljive slike kao što su recimo armature koje strše iz betona nedovršene građevine motiva kojeg često spominje. U tekstove spretno ugrađuje lokalne izraze koji ih čine autentičnima i pojačavaju opći dojam upućenosti i lokal-patriotske nabrušenosti. Stil mu je odriješit i precizan, pa problematiku o kojoj piše imenuje i akterima spočitava sve mane, nedosljednosti i nepravilnosti. Dojma sam da zahvaljujući njegovim kolumnama u nekoliko promila bolje razumijevam specifični i jedinstveni dalmatinski i primorski mentalitet.
Jutarnje čitanje Magazina obično završim prigodnom „Subotnjom matinejom“ Miljenka Jergovića. Taj produktivni skriboman, istinski književnik i polemičar obično donese priču o nekoj znamenitoj osobi koja svojim radom, karijerom i javnim djelovanjem plijeni pažnju. Pri tom pokazuje zavidnu razinu znanja i upućenosti u materiju koju podastire na „plahti“ novinskog papira. Nekad ljude o kojima piše i osobno poznaje ili je poznavao, pa priču začini s nekom zajedničkom crticom ili anegdotom. Ponekad mi se čini da silne podatke koje u tekstu navodi teško može imati u glavi i da ih prepisuje sa interneta, ali i kao takvi su zanimljivi i dobro prezentirani. Uostalom nekad i sam navede izvor pojedine tvrdnje ili podatka što može biti čak i Wikipedija. O znamenitim osobama piše zaneseno i opširno, predstavljajući nam nerijetko karijere ljudi koji ostavljaju ili su ostavili dubok trag u kulturnom i javnom životu uopće. Jergović je vrsni pripovjedač čiji stil pisanja možda nekad nehotično i djelomično kopiram ovdje na blogu. Katkad sam dojma da se bori protiv vjetrenjača, ali možda je baš u toj uzaludnosti i upornosti čar pisanja i čitanja.
Svi spomenuti kolumnisti osim pokojnog Tomislav Židaka pisanjem u novinama skrenuli su mi pažnju na svoje knjige koje rado čitam. Tomić tako donosi „lagane“ šaljive romane u kojima dobro secira stvarnost i svijet tranzicijske Hrvatske s naglaskom na priče i sudbine takozvanih malih ljudi. Pavičić se predstavlja kao pisac originalnih krimića sa izraženim socijalnim i lokalnim kontekstom, koji su „vizualno dopadljivi“ zahvaljujući dobrom poznavanju filma. Jergović se profilirao u vrsnog romanopisca obimnog i bogatog opusa koji u „adrićevskom“ stilu ispisuje obiteljske i povijesne sage donoseći tako dašak nekih minulih epoha.
Post je objavljen 17.02.2018. u 15:37 sati.