kada tama ovog svijeta
zauzme sav slobodan prostor
bez mogucnosti udisaja zraka
sakrivam se u svjetlo
Tvojih svetih i dubokih rana
c ekajuci u tis ini svoje strpljivosti
taj gromoglasni procvat cvijeta nade
cvijeta vjec noga z ivota
kako li su duboke i s iroke Tvoje rane
osjecam kako bi se cijeli svijet istoga trena
mogao sakriti u njih
i postati bolje mjesto za z ivot
tamo z elim ostati
sa toga izvora utaz iti z eš dus e
oslikavajuci vjerno sve rezbarije
sa svoga z ivotnog kriz a
oh, kada bih mogla barem na trenutak
ostati postojana zemlja
Tvoga posijanog sjemena
jeka zvona od nasliješa Tvoje rijec i
c ini mi se tada da bi sav moj svijet
nepovratno uskoc io u nebo