znala si mi pričepit prste dok bih te otvarala
ko najslasniju marmeladu iz smočnice
a koliko sam te samo puta
pojela bez slatkoće
promrzlu na tramvajskoj stanici
svjetlucavu ko ranoproljetna večer
na šinama izvinuta peta
natečen nožni zglob
poderana čarapa
prsti koji se ne mogu ugrijati
gomila uzalud potrošenih žigica
pa sam te i mrzila katkad tako svirepu
podmetala nogu
spremala zamke kovala intrige
učinila te kraljicom trenutka
precijenila te darujuć ti neizrecivost
izgovarala umjesto tebe cijele rečenice
podcijenivši ti rječitost
nudila ti nepogrešivost
pogrešno tumačila šutnju
prepuštala te vremenu pa i vječnosti
pisala te pjevala slikala i plesala
pa onda izdavala na svakom koraku
za malo milovanja
s tobom sam se nekad borila hrabro
prsa o prsa
jurišala na tebe gomilom razumnih argumenata
osuđivala te na giljotinu
pa te zadnjim kadrom pomilovala
čisto da vidiš
kako se ne šalim
zbog mene si gorijela shizofreno
povraćala bulimično
umirala uskrsavala
davale smo si smisao uzajamno
dvije nasmrt iscrpljene životinje
......
Ti
nimalo bezazlena sa mojim sjećanjima
okrutna u zamišljanju
neporeciva u trajanju
Tebi pružam ruku pomirbe
bez obećanja da ću ikada biti
slabija od tebe
Post je objavljen 13.02.2018. u 21:58 sati.