Ni zima nije više ista. Umjesto zime, poluproljeće. Sve je procvalo, propupalo, sve lista.
Cvate cvijeće, grmovi, stabla. Pa i brnistra je procvjetala. Pčele se roje. Ptice pjevaju čak i kad se ulične lampe upale.
Ništa više nije isto. Osim ljudi. Ljudi su uvijek promjenjivi. Ljudi uvijek interveniraju u prirodi. Ljudi nikad ne miruju.
U sve se moraju taknuti. Pa i u duše ljudske.
A priroda pamti. Zbraja. Čeka...
Pa kad nam vrati, mi se čudimo. Kažemo: koje nevrijeme. Koja prirodna katastrofa.
Mislim da ne postoji nevrijeme. Postoji samo vrijeme. Lošije ili bolje po nas, ovisi kako se kome sviđa. Kako tko voli. Tko kakvo vrijeme smatra dobrim, a tko lošim. Opet to mi ljudi mijenjamo nazive. Ljudi su skloni sve mijenjati.
Prema sebi. Po sebi. Za sebe.
A priroda, kada vrati, ljudi opet smišljaju opravdanja za svaku pojavu.
Nikad ne smišljaju sebe.
Nikada ne mijenjaju sebe.
Priroda se budi.
Pčela se budi.
Ptica se budi.
Samo čovjek uljuljkano spava u svojoj utvrđenosti sve mijenjati.