Jučer slavimo prijateljičin rođendan u lokalnom kafiću.
Lijep prostor, svirka uživo ( dobar stari rock), društvo šaroliko i ugodno. Toče se akordi skupa s pivom i vinom, razgovori su prpošni i veseli, odlična zezancija, a u ponoć ko zaigrana dječica, puštamo lampione u zrak.
Jedan iz ekipe malo se više oduzeo alkoholom i krenuo se dosadno upucavati jednoj visokoj plavuši za susjednim stolom. Ona se postavlja prilično agresivno, a kak se to sve događa na metar od mene, osjetili su potrebu umiješati me.
- Kako je bahata, kaže meni on.
- Kako je vulgaran i bezobrazan, požali mi se ona.
Njemu dajem znak da začepi s prstom upozorenja, iznenadivši se da me poslušao.
Onda se obraćam njoj s osmijehom:
- Ej, lijepe žene se ne ljute!
- Molim??!, gleda me izbezumljeno.
- To je rekla Catherine Denevue, velim ja.
- Ma joj daj, tip nije normalan...
- Sviđaš mu se, napalio se, a pijan je..nemaš se kaj ljutit, reci mu thanks but not thanks i gotovo.
I sad krenem ja njoj, jer vidim da joj se svidjelo, objašnjavati da agresija samo potiče agresiju i da mu može mirno dat do znanja da nije zainteresirana, a ne odma pizdit.
- Ma ja bih ga vezala i mučila, veli ona.
Simpa mi je, pa nastavljam u Gandhijevom tonu objašnjavati da je tip bar triput jači fizički od nje, i da je na muškarcu da proba, a na ženi da prihvati ili odbije.
Bez žestine. Žestini tu nema mjesta.
Na kraju večeri, ta ista žena mi prilazi i zahvaljuje.
-Voljela bih te poljubiti u usta, jako me privlačiš, kaže.
- Ne bih, hvala, kažem ja, nemam taj običaj. Al smijem se od uha do uha novonastaloj situaciji.
Moj smijeh ta ista žena protumači krivo, kao moju sramežljivost, te me zaskoči, cmokne u u usta i pritom mi pokuša uvaliti jezik. Lijepa je, miriši krasno, al žena je i ne uzbuđuje me. Valjda bih dosad već znala da imam te sklonosti.
Po njenom, trebala sam je grubo odgurnuti i odvalit joj dvije tri šamarčine da se sredi, baš kao što je ona htjela dosadnom i pijanom upucatoru s početka priče.
Al nisam. Nasmijala sam se grohotom i mirno joj objasnila da me ne interesira.
-Zašto uskraćuješ svijet za svoj divan seksipil, pitala me, a taj me tek dio do suza nasmijao.
Jesam li u pravu ako očekujem da se jednim mirnim i odlučnim ne, sve može riješiti, budući da u životu zbilja nisam imala nasilnika, progonitelja niti uhoda..?
Ljudi će govor tijela, boju glasa, titraj očiju i neke druge znakove tumačiti uvijek onako kako njima odgovara u datom trenutku. Jezik nam jest siromašan, al ga imamo. On nam omogućava da, ukoliko i sami znamo što želimo točno, a što ne, uvijek to možemo jasno i nedvosmisleno, a opet u granicama neke pristojnosti, obznaniti i drugoj strani.
Ljudi se isto tako nekada libe reći što točno žele i trebaju jer se plaše odbijanja, pa očekuju da će netko njima važan, to sam shvatiti i prepoznati. Wrong!!!
Jednako tako se nekada ustručavaju reći ne, iz razno raznih razloga.I onda pristanu i budu agresivni i ljuti. Wrong!!!!
Bilo bi nam daleko jednostavnije da počnemo govoriti.
Rekla bih: upotrebljavati jezik, al znam da bi me neki krivo shvatili:-))))
Jbt, sviđam se ženama...što to točno znači?:-)))
Post je objavljen 11.02.2018. u 21:29 sati.