Marketing
O ljudima i zvijerima
U utorak, 6. veljače 2018. imali smo redovni susret našeg Dominikanskog laičkog bratstva blaženog Augustina Kažotića. Ovog puta u goste nam je došao naš bivši duhovnik pater Ivan Marija Tomić. Prije dolaska najavio nam je kako će održati nagovor na temu iz naslova. Nismo znali na što se točno odnosi pa smo otvorena srca i uma sjeli pred njega da čujemo što nam to ima za ispričati.
Susret smo započeli molitvom Večernje, a izlaganje je pater Ivan Marija započeo referirajući se na pjesmu Enesa Kiševića "Profesor povijesti":
Tražeći metaforu za zlodjela
počinjena u ratu,
profesor povijesti nikako nije mogao
pronaći riječ
kojom bi opisao zlo.
- Zvijeri! – dobacivali su učenici -
To su bile zvijeri!
- Ne, djeco. To su bili ljudi.
Zvijeri to nikada učinile ne bi.
To su bili ljudi.
Ljudi su to bili…
Dugo je sa stidom ponavljao u sebi.
počinjena u ratu,
profesor povijesti nikako nije mogao
pronaći riječ
kojom bi opisao zlo.
- Zvijeri! – dobacivali su učenici -
To su bile zvijeri!
- Ne, djeco. To su bili ljudi.
Zvijeri to nikada učinile ne bi.
To su bili ljudi.
Ljudi su to bili…
Dugo je sa stidom ponavljao u sebi.
Time nam je otkrio na što se odnosi naslov: koliko je i kome svojstveno činjenje zvjerstava, kako čovjek postaje drugome čovjeku zvijer i što ga pretvara u onoga koji je sposoban progoniti drugoga do smrti.
Zanimljivo je odmah u početku primijetio kako mi često, kad opisujemo nečija zlodjela, opisujemo ih kao neljudska, "zvjerska", jednostavno nesvojstvena čovjeku. S druge strane, krvnik promatra svoju žrtvu također kao nekakvu zvijer, nečovjeka. Na taj način i jedni i drugi sebe međusobno dehumaniziraju, što otvara put sve većim sukobima i mržnji.
Primjer takve međusobne dehumanizacije koja je poprimila nevjerojatne razmjere je sukob u Ruandi 1994. godine između plemena Hutua i Tutsija, koji je doveo do smrti stotina tisuća ljudi. Zanimljivo je kako se radilo o većinski katoličkim narodima. Sami sudionici sukoba opisali su to kao divljaštvo koje je nadvladalo razum. Donedavni prijatelji i susjedi podigli su se jedni na druge, tukli, silovali, masakrirali... Kako je to moguće?
Čovjek promatra zlo kao nešto neljudsko, prema tome zlo čine neljudi. Pred tim zlom osjeća se ugrožen i pronalazi svoju snagu uklapanjem u skupinu žrtava koje su uvijek na strani dobra. Mi smo skupina žrtava i mi smo na strani dobra, a oni koji su nam nasuprot su na strani zla i nisu ljudi. Takvo razmišljanje proizlazi iz pogrešnog suočavanja sa vlastitom ranjenošću i grešnošću, počevši od istočnog grijeha pa sve do osobne povijesti, gdje mi ne vidimo da potencijal za to isto zlo leži u nama, a ne samo izvan nas. Đavao nadahnjuje prividna rješenja - uništiti neprijatelja izvan sebe - dok istovremeno on nalazi sebi mjesto unutar nas samih. Najveće je zlo ono činjenje zla za koje mislimo da je dobro, jer nas u tome preuzima dijabolična želja da sami sebe stavimo u ulogu suca.
Ukoliko mi sami dolazimo u napast da ratne zločince ili ljude koji počine bilo kakav zločin koji se nama čini "zvjerski" nazivamo zvijerima, time ih lišavamo njihove ljudskosti: moramo se zapitati bismo li tako na sličan način dehumanizirali bilo koga tko nam prijeti, tko je nama u nekoj situaciji nasuprot. Naša vlastita oholost ne da nam priznati da smo i mi sposobni za zvjerstva.
Do jučer normalni obiteljski ljudi u vihoru rata postali su koljači. S kojim pravom ja mislim da se meni to ne bi moglo dogoditi?
U konačnici, pomirenje među nas donosi onaj koji je jedini istinit i pravedan - Bog. Mir u nama proizlazi iz unutarnje nerazdijeljenosti, biti u potpunosti u Bogu. Prvi korak tome je ponizno prihvatiti da svatko od nas u sebi nosi potencijal za zvjerstvo, a nakon toga i odluka da ne šutimo na zlo u vlastitim redovima.
Hvaljen Isus i Marija!
s.Maja, o.p.l.
Post je objavljen 08.02.2018. u 11:20 sati.