Vjeronauku nije mjesto nigdje, a najmanje u školama. Koječemu nije mjesto u školama, pa tako ni vjeronauku. Čak ni djeci nije mjesto u školama, jer tamo samo gube svoje dragocjeno vrijeme ograničenog djetinjstva, a trebali bi se igrati, igrati, igrati, i kroz igru učiti. Ne sjediti mirno, to im nije prirodno. Ni odraslima na njihovim dosadnim poslovima nije prirodno sjediti mirno po pola dana. Ali ako već netko od njih očekuje da u odrasloj dobi sjede mirno i budu kuš, tada je poželjno da kao mali idu u školu i tamo se nauče biti kuš. Zato škola ima svoju svrhu, ne može se reći da nema. Samo, njena svrha ne koristi djeci.
Vjeronauk. Kome on koristi? Isto ne djeci. Kao što poslodavci imaju interes da se od male djece prave poslušne budale koje će u kasnijoj dobi bespogovorno pristajati raditi poslove koji ih uopće ne zanimaju, smatrajući da to tako treba biti, jer vide da i ostali izgleda da smatraju da to tako treba biti i pristaju igrati igru koja im se ne sviđa, tako i Crkva ima interes da se od male djece prave tzv. vjernici, č: ovce, koje neće puno misliti, koje neće (ne daj Bože) ništa propitivati, koje neće ni u što sumnjati, koje će biti, prave, prave ovce, od kojih se očekuje tek blejanje.
Pozabavimo se na kratko samim pojmom. Vjeronauk. Nauk o vjeri. Nauk o onome što treba vjerovati. Mi ćemo ti reći što treba vjerovati, a ti u to slijepo vjeruj. Kako glupo, neživotno i mrtvo. Ne bi se smjelo djeci nametati što da vjeruju. Oni koji nemaju pojma ni o čemu, pričaju maloj djeci o tome o čemu nemaju pojma. Jako besmisleno. A onda to dijete jednog dana postane vlasnik Agrokora ili premijer, nominalno i dalje održavajući stavove koje je usvojilo na tom davnom vjeronauku. Izuzetno glupo.
Jesu li djeca sretna kad nauče što je to što trebaju vjerovati? Jesu li sretna kad im se to naredi izvana? Teško. Što onda napraviti ako je vjeronauk najobičnija sprdnja? Koja je bolja alternativa? Praktički je svaka alternativa bolja, ali ono što će djeci zasigurno koristiti je da im se ne daju gotovi, zastarjeli, djetinjasti odgovori. Smiješno; dođe im navodno odrasla osoba, tzv. vjeroučitelj, i priča im djetinjarije. To im ne treba i šteti im. Treba ih se poticati da istražuju, da sumnjaju, da propituju, da sami dođu do nečega, da zavole istraživanje, jer tako će postati slobodnomisleći ljudi, mislit će svojim glavama, njima se neće moći manipulirati. E, to bi već bilo nešto.
Post je objavljen 08.02.2018. u 09:44 sati.