Nisam je pitala piše li još blog pod nekim drugim imenom. Nisam to mogla, pred njenom medicinskom sestrom. Neki ljudi žive blog u tajnosti.
Ne možeš suditi po sebi.
Znamo se dugo, više niti ne pamtim kada smo iz potpune anonimnosti blogo čitanja i komentiranja, prešle u poluanonimnost FB-a, al sjećam se da sam je godinama nagovarala na susret i kavu, a ona me godinama, usporedo sa našim intimnim povjeravanjima, uvjeravala da je puno starija od mene i da nismo društvo.
Na tome je ostalo. Dugogodišnje tipkanje, bez njene želje za viđanjem. Nikoga ne možeš prisiliti. Znale smo sve jedna o drugoj, samo se vidjele nismo.
Negdje 2015. bolio me zub. Neviđeno. Otišla sam kvartovskoj zubarici po brzu pomoć, a tamo mi je njena mlada stažistica, zub pod upalom otvorila i zatvorila lijekom. Vrapci na grani živživču, da se zub pod upalom ne dira, a nisu završili stomatologiju.
Zub mi je bubnjao, iduće jutro usta nisam mogla otvoriti, što je bilo odlično za smanjeni unos kalorija, ali loše za daljnje popravljanje zuba. Negdje u to vrijeme bolova i muke, obratila mi se Ona preko FB-a, pa mi priznala da je zubarica..i radi...ajme postoje li slučajnosti, preko puta moje firme.
Voilla! Bolje ne može.To je ono kad ti je čovjek doslovce darovan, s neba. Bio je neobičan naš prvi susret. Starija od mene svega 10 godina, smješila mi se očima, zaštićena maskom, spašavajući mi i zub i život, istovremeno.
Meni nije dano nevjerovati u čuda,
jer ona postojano i uporno,
vjeruju u mene.
Za čuda treba muda,
na mene računaju.
U danima male snage,
mene se pika,
ko asa u rukavu me imaju,
kada izvise od onih, vječnih skeptika.
Kako ne bih bila naivna, kada to ta čuda očekuju od mene!
Neki ljudi su Čudo.
I ovih mojih troje sa sprovoda na koji smo kasnili, ali smo i stigli, pa su mi tada držali srce i dušu na okupu.
Čuda vjeruju u mene. Znaju da ću ih prepoznati, razaznati, uzvisiti i o njima pisati, da i meni i drugima budu podrška i vjera, u onim danima manje snage.
Post je objavljen 07.02.2018. u 23:41 sati.