I ovog se jutra
oproštaj i opraštanje
u rivalstvu
s tišinom nalaze.
Stojiš na vratima,
a ja slušam neizgovoreno;
što trebala sam,
što trebao si,
ili obrnutog redoslijeda,
ali nismo...
I što sad?
Navući tamne zavjese
da svjetlost ne dopre
do proklijale krhkosti,
koja nas čini
drugačijima od drugih
i biti isti onima
koji priznaju poraz?
Podignut ćemo zidove šutnje,
visoko, do samog neba,
da igrom slučaja ne bi
dolutala promrzla ptica,
da sebi spas potraži
u proljeću u nama.
Zar lakše je dozvoliti
da zimuje
okovana ledom,
nego joj kavez načiniti
zagrljajem oprosta?