Tu i tamo se desi da mi neka budala zabrani komentiranje. Nema problema, to je legitimno, zato postoji ta opcija. Ni sam ne volim kad mi netko drobi nešto što se meni čini besmisleno. Ipak, ono što ja drobim ne čini mi se besmisleno, pa sam tako napisao dodatni komentar kod cijenjene blogerice @Vitae, ali pazi iznenađenja.... "korisnik vam je zabranio komentiranje". Kad je već tako, a zaista nema veze što je tako, samo mi je šteta da mi komentar propadne, nije da je nešto posebno, ali opet mi je šteta da propadne, u komentaru oko jedne od mojih omiljenih tema, školstva, napisao sam ovo:
"Moj komentar sigurno nije jalov. A ako ne voliš komentare koji ti neće ići niz dlaku, baš šteta. Lamentiranje oko toga kako je netko išao u školu i sl... molim te, većina nas je išla u školu i jako puno ljudi ima faks. Ako ti je teško raditi u školi, daj otkaz i kreni suprugovim stopama. Ali, ne bi baš, jel tako, ipak nije tako loše kad ti svaki mjesec, bez iznimke, stigne i ne baš takva mizerija. Znam puno ljudi koji rade u školama prvenstveno zbog privilegija i sigurnog radnog mjesta. Oni koji su tamo zbog svoje "životne misije" i želje za prenošenjem znanja, obični su lašci. Ako ti je tako mukotrpno u školi, to nije posao za tebe dušo."
Hrpa ljudi koji rade po školama, rade tamo oduvijek, nisu probali nešto drugo, gdje bi bili plaćeni ovisno o rezultatima, a ne iz sise državnog proračuna. Uvjereni su kako je njihov posao težak i mukotrpan, jedan od najtežih. Na žalost, i ostatak društva ih podržava u takvoj iluziji, i tako to postaje jedan idiotski začarani krug u kojem lud mazi zbunjenog i obratno. Tko ne želi raditi taj mukotrpni posao, neka si nađe manje mukotrpni, umjesto što kuka i cvili zbog navodne potplaćenosti. Ali neee, lakše je kukati i seruckati i ostati u svojoj ugodi. Navodna želja za educiranjem i prenošenjem teško stečenog znanja ih drži tamo gdje jesu. U stvarnosti, nemaju pojma što bi i kako bi da nisu u ugodi u kojoj se nalaze. Zato takve ne žalim ni koliko je crno pod noktom. Ili neka prigrle ono što imaju svom snagom i bore se da edukacija i školstvo počnu imati stvarni smisao i svrhu, ili neka začepe svoje dosadne gubice. Osobno, prosvjetare ni cijenim ni trunke. A kad čujem prigovore tipa kako bi bih ja sada znao pisati i čitati da nije bilo škole, to je nešto urnebesno. Svaka budala može naučiti čitati i pisati bilo gdje, nikakva škola nije potrebna za to. A o silnim nepotrebnim glupostima koje se djeci silom guraju u glave po školama, od strane tzv. učitelja.... tek to je tema velika kao kuća. Kao sto kuća. Kao New York. New York, London i Pariz zajedno. I još veća.
Post je objavljen 03.02.2018. u 10:20 sati.