U ponoru bez kraja
na počecima ljudskog raja
ljudska krivnja zjapi
i za iscjeljenjem duše vapi.
Za sve što dobro nije,
a čovjek to uporno krije
na ovom plavom planetu
podsjećanje upućuje svijetu
ponor ili pomor spominje
i sve neke ljudske prokletinje,
neprestano se događa,
da se spominje milenijska svađa
otkad čovjek postoji
on se svojih grešaka boji
pa ih tim strahom hrani
danas i jučer u novo iskustvo ih mami.
A ne zna da time negativnost stvara,
jer za kreiranje nema ispravnog dara,
tako svakodnevno uzajamna svađa
samo novo takvo iskustvo rađa
o ispravnom i neispravnom,
sadašnjem i onom davnom.
Kako da čovjek bezdan zaobiđe
i svojoj lijepoj pameti priđe,
istinito, dobro i korisno bira
kad takvo iskustvo preferira
u svojim djelima pamti samo
ono što još naučiti ne znamo,
a tako mnogo smo naučili
i uglavnom uzorni građani bili.
Zašto se onda ta uzornost ne prati,
da nam ona svoje iskustvo vrati?
Jeste li možda za nešto krivi
zato što postojite i što ste živi,
znate u svojoj duši da ste pravedni
siti svakodnevno, a ne gladni
siti ste krivnje za sva vremena
zauvijek je maknite sa svojih ramena?
To je tako lako i jednostavno
samo ostavite sve što je bilo davno
i što vam se u podsjećanju nameće
kao balast i nepotrebno smeće.
Svi smo ispravni, dobri i sposobni
za život skupni i osobni,
a bezdan je samo kolektivna krivnja
koja čak više nije ni živa,
mi joj podsjećanjem život dajemo,
dok se za neka svoja djela kajemo.
Nemamo se više za što kajati
neka nam se ono pozitivno uzvrati,
svi na to imamo puno pravo
da živimo sretno, zadovoljno i zdravo.
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN kod NSK RH 978-953-354-046-7 Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.