Čak ni na drugu, ništa nije kako se čini.
Kao da nisam, a žena sam.
Dijamant nije moj najbolji prijatelj, ne upoznah ga nikada, njegov sjaj ne resi moju sjajnu ruku.
Kap Šanela No.5 ne odjevam za spavanje, ponekad samo, dezodorans kupljen na akciji.
Buket cvijeća ili stih bar jedan malecki, nikad mi darovani nisu.
Umjesto čipkanih,heklanih rukavica često, ma šta često, svakodnevno, nosim radne ili gumene iz Bauhausa.
Pedikure, manikure, masaže s čokoladom, velnesi,bjuti- centri mi nepoznanica,
ali tačke, grablje,mješalice, gletanje, krečenje, teglenje , volani, kamioni selidbeni dobro mi znani.
Emancipirano, odavna sam odbacila štike, jer nemoš u njima trčat s vrećicama,penjat se u buseve, tramvaje, vlakove, izvozit turu od 1500 kilometara- tjedno, bježati od sebe.
Pa ipak, pjesnikinja jedna, u noći ranoproljetnoj, pod grivnom rascvalog kestena zagli me riječima: -žena zmaj si! -
Pa ipak, sanjar jedan u predvečerje proljetno dok trinaestica je bučila Trgom,On uz bezalkoholno i ja uz rezano pivo, pomilova me riječima – u tebi sasvim dovoljno žene ima-
Na prvu, možda sam, ipak, to što jesam – žena.
Pozdrav, odo ja!
Post je objavljen 31.01.2018. u 22:28 sati.