Marketing
Kosa
Izvadila je iz džepa kutiju dugih šibica i pružila mi.
- Što je to – upitao sam.
- Pogledaj...
Otvorio sam kutiju. U njoj su se nalazili mrtvi skarabeji.
- Ne razumijem – rekao sam.
- Čovjek mora nešto skupljati. Netko skuplja potpise estradnih zvijezdi, netko autografe sportskih legendi, netko kristale, netko marke, netko etikete na bananama, netko duše... svatko prema svojim preferencijama. Ja skupljam skarabeje ili kotrljane, balegare, govnovalje, izaberi oznaku po volji. Kod kuće imam kolekciju od nekoliko stotina.
- Ima li to kakve veze s drevnim Egiptom – zanimalo me.
- Sjeme života uvaljano u savršenu kuglicu govna! Možeš li naći bolju metaforu za ovozemaljsko postojanje – odvratila je.
- Metafora je dobra, no odražava negativistički pristup životu...
- Osim toga, poput skarabeja najbolje se orijentiram noću, prema zvijezdama. Samo tako mogu naći put kući – dodala je.
Zanimalo me poznaje li skulptorski rad Jana Fabre-a, flamanskog umjetnika, konkretnije da li joj poznata Boule Scarabee?
Nikad čula.
- Fabre je poput mahnitog entomologa, strasno prekiva ljudske lubanje insektima, odjevne predmete također, jedne je godine strop Dvorane ogledala briselske kraljevske palače prekrio sa milijun i pol mrtvih Krasnika. Vrlo dojmljivo. Zapravo, mogućnost boje doživjeli smo tek u dvadesetom stoljeću. Drevni narodi bili su ograničeni na zemljane pigmente.
- Hoćeš reći da drevnjaci pod utjecaja Ayahuasce nisu bili u stanju vidjeti svu raskoš boja?
- O tome ne znam ništa. Moja iskustva sa psihoaktivnim tvarima su minorna. Ipak sumnjam.
- Griješiš.
- Ti kao da znaš nešto o tome?
- Da.
Mistična, K. biješe doista rijetka zvijerčica. Kakve li su to bile misaone i jezične bravure! A tek mentalne klopke koje je postavljala po čitavom stanu. Morao si vječito biti na oprezu, naćuljenih ušiju, aktivnog mozga, spreman da preživiš, kao u divljini. Opasna! Još u djetinjstvu je razvila vlastiti jezik: pisala je s desna na lijevo, alfabetom koji kao da je bio spoj znakova skanskrta i Vojnićevog manuskripta, izrađivala je talismane za obranu od zlih duhova, talismane za sreću i magične kvadrate, vrlo lijepe Ankhove; plela je, krojila i šila vlastitu odjeću, pisala hermetičnu poeziju; jutrom bi sjedala za stol i crtala krajolike iz snova ispunjene građevinama-skulpturama nalik Goethenanumu Rudolpha Steinera ili Mendelsohnovu Einsteinovom tornju, ekspresionistička, da ne velim antropozofska arhitektonska zdanja; umjela je svirati klavir, flautu i lutnju; uživala je šetati grobljima, frotažom uzimati uzorak s nadgrobnih spomenika. Njezina mladost i znanje bile su nesrazmjerni i pitao sam se odakle joj tolika širina. O svom podrijetlu nikada nije prozborila niti riječ. Šalila se da ju je donio škanjac što se pretvorio u kravu muzaru. Predložio sam da je hipno-regresijom vratim u prošle živote, no ona je to odbacila riječima da zna što je bila u prošlom životu. Što? – Dah zmaja!
Sjedili smo u dnevnom boravku, ja na istrošenom naslonjaču, ona sučelice, na kožnom otomanu antik smeđe boje. Iz mirisne lampe isparavala se umirujuća kombinacija eteričnih ulja: bergamot, ružino ulje, sandalovina. Čitao sam, mislim Miltonov izgubljeni raj. K. je lakirala nokte u boju žada slušajući Holstove Planete. Zvuci Marsa razlijegali su se prostorijom kada je rasplela svoju raskošnu crnu kosu iz punđe.
- Želim da me ošišaš na ćelavo – izjavila je.
Odigao sam pogled.
- Nisam siguran da to mogu učiniti – rekao sam.
- Ako me voliš učinit ćeš to!
Ta me iznenadna odluka takoreći paralizirala. Sjedio sam skamenjen, nijem, trudeći se osmisliti dobar izgovor kojim bi otklonio neobičan i vrlo lukavo postavljen zahtjev. Osjećao sam bojazan da će čin šišanja u kušnju dovesti našu vezu, ali i više od toga, da je svojevrsni nagovještaj opće kataklizme nesagledivih posljedica. Naravno, to se nisam usudio izreći.
- U redu, učinit ću to – nevoljko sam pristao.
Crni uvojci padali su po terakotnim pločicama kuhinje. Kao da čerupam rijetku crnu pticu, pomislio sam ozlovoljeno.
Je li mi poznato što se čini s ogromnom količinom kose koje frizerke pometu sa podova salona diljem Kine, zanimalo ju je. Nisam znao. Sintetiziraju amino-kiseline, konkretnije l-cistein (E 920), koji se koristi kao dodatak brašnu za izradu komercijalnog kruha, kolača, peciva... l-cistein inače poboljšava elastičnost i kvalitetu tijesta. Naravno, s obzirom na količinu ljudi u Kini, no ne samo ljudi, pošto ga je moguće kemijskim putem izolirati i iz dlake životinja, perja, rogova krava te naftnih nusproizvoda, Kinezi l-cistein izvoze diljem svijeta. Ne sumnjam da ga u probavni trakt unose Ameri, Njemici, Francuzi, a tako i mi, rekla je. Tim više što zakon ne propisuje proizvođačima da označe prisustvo l-cisteina na etiketi proizvoda.
Osjetio sam blago gađenje, a potom ekonomski i libertarijanski ispravno konstatirao:
- Poduzetnički duh plus znanstvena dostignuća recept je za rast BDP-a!
Dodavši:
- Zapravo, to je etičko pitanje: je li u pitanju svojevrsni oblik kanibalizma? Jedući takav kruh jedemo li bližnjeg svoga?
- Nije to etičko pitanje, već pitanje ekstremne osjetljivosti. Za mene to možda jest kanibalizam, dočim je za čovjeka iz Gruda to pitanje koji ne zavrjeđuje niti trenutak promišljanja. Čovjek iz Gruda kaže: ovdje smo da preživimo pod svaku cijenu!
Skratio sam joj kosu, potom uzeo brijaći aparat i nastavak od dva centimetra te dovršio posao. Prošla je rukom preko ćele.
- Rekla sam na nulu – ukorila me ljutito.
- U redu!
Promijenio sam nastavak i učinio traženo.
- A sada me dokrajči britvicom!
Zahtjevima nikad kraja, progunđao sam u sebi, no svejedno, učinio sam i to.
Ganut, promatrao sam djelo vlastitih ruku, moju kuhinjsku Nefretiti, ali ne onu čuvenu terakotnu dugovratu Nefretiti bez oka, već manje znanu, granitnu s izduženim zatiljkom kao u vanzemaljke.
Donio sam ogledalce iz kupaone da ocijeni svoj novi look. Pogladila je ćelu. Činila se zadovoljnom.
Uzeo sam partviš i krenuo mesti pod.
- Pusti to - vrisnula je.
Čemu nervoza, začudio sam se.
- To se odmah mora spaliti!
- Odmah?
- Da, odmah!
- Pa gdje ćeš to učiniti?
- Nasred kuhinje.
- Smrdjeti će kao vrag!
- Nije važno. Sila boga ne pita.
Umotala je kosu u novinski papir i pošpricala acetonom.
- Bolje će gorjeti...
Kresnula je šibicu i bacila je na smotuljak. Planulo je huknuvši. Promatrali smo kako se vatra razgorijeva, potom je papir progorio, a plameni jezičci zahvatili crne lasi. Dlake su izgarale topeći se i pjeneći kao zagoreni prženi šećer.
Požurio sam rastvoriti prozore. Špricnula je još malo acetona da dokrajči oprljenu živinu.
- Sada ćeš ti mene izbrijati do ćele - rekao sam.
- Jasno, k'o dan dragi.
Bila je divna. Bila je luda. Volio sam ju. Čitav taj period bio je halucitantan, onirički. Niti ja tada nisam bio baš svoj. Bio sam gladan, kao ulični pas.
muzika za ugođaj: Gustav Holst - Mars
Post je objavljen 30.01.2018. u 11:31 sati.
