Čarolija „šarene laži“,
mami me u ponore svoje,
uzdigne me visoko
pa me o zemlju tresne,
svoje sjene na put mi stavlja
niti je tama niti svjetlo
prepoznati se ne može,
samo osjećaji nijemi u magli
znanje mi „za nos vuku“.
To emocije igraju svoj ples
sa bespomoćnom ljudskom dušom,
zarobljavaju joj srce u opčinjenosti
iluzijama svoje lažne ljubavi i moći,
prevode ga „žednog preko vode“,
u iskustvima nesuvislih ljudskih postupaka
bez početka i kraja
upletenih u čari iskustava.
Eh, da mi je tu čaroliju spoznati,
da sa njom na „ti“ budem
pa da sa mnom nježno postupa,
dok me diže i spušta životom
u svoje nepoznate kovitlace
svjetla i sjenki ljudskih nadanja,
ludih posrtanja i padanja,
mudrih ustajanja i hodanja
po trnovitim životnim stazama,
dok ja za laganim radosnim
i sigurnim hodom žudim,
da hodam po mekim puteljcima
sa laticama ruža posutim.
Očarana osjećajima duše i srca,
zatvorenih očiju koračam
za čarolijom lijepih trenutka
koji na ljubavni zov mame,
sa lažima i istinom na usnama
hodam svojim stazama u nadi,
da ću ih konačno gaziti sretno
bez, „šarene laži“ na njima.