Da li nekad promatrate ljude i totalno full nježno priglite tu električnu ljepotu koju nosaju sa sobom? Gledate ih dok razgovaraju sa drugima, u tišini odlaze niz ulicu ... kao da je Zemlja zastala na sekundu i ništa drugo u tom trenu nije važno osim tog slatkog i beznačajnog trenutka vječnosti. Dakle prošle su doslovno sekunde ali zrak je odjednom topao a njihova prisutnost vas prekriva slatkim i ljepljivim nektarom kojeg osjećate na svom jeziku koliko je intenzivan. Oči vam postaju teške i gladne. I oh, sva ta krivnja koju osjećate ostavlja gorko slatke odjeke u zakutcima vašeg uma. I nazovete sami sebe BUDALOM jer ste opet popustili. Opet. Osjećate se jeftino što ste dopustili da vas obuzme to privlačno ništavilo trenutka. Taj prokleti trenutak.