Kada gledaš kao teenager one filmove u kojima dežurni junak, često novinar ili pisac, doživljava egzistencijalnu krizu koja se manifestira kroz neobrijanost, pretjerano pijenje kave ili alkohola ili blejenje u papir, šrajb-mašinu ilitiga suvremenije monitor, propast emocionalnih veza i slično, onda si uvjeren da tebe tako nikad neće drmati. Barem se meni to tako tada činilo.
Zadnjih nekoliko tjedana patim od navedenih stvari, zapravo imam nekakav čudni spoj egzistencijalne krize, burn-outa, tj. hrvatski lijepo kazano opće premorenosti od prošloga posla koja me ovaj tjedan pospremila u krevet. Prvo sam mislio da sam u subotu pretjerao u alkoholu, ali mamurluk je bio samo početak. Usput, zagrebačke konobarice su sve gore. Kada se čovjek sjeti nekih ljepotica. :)
Zadnji put sam se ovako osjećao pred godinu dana kada me satrala ona prošlogodišnja gripa. Pokupio sam je na jednom koncertu, a počela me hvatati na svadbi mojih prijatelja, a da se ne srušim, progutao sam kutiju lekadola, kutiju medicinskog ugljena, ali svejedno sam gorio kao nakićeni bor. Još mi je samo falila zvijezda repatica posred proćelave glave. Svadba je inače bila sasvim dobra. Naravno, s takvom gripom, tjedan iza svadbe sam redovno radio, jer tko vidio ići na bolovanje u privatnom sektoru, bio je to pakleni i bolan tjedan, ali nema tu tutanj-mrdanj.
Tri jutra za redom sam obavljao neke obveze ujutro ovaj tjedan, a onda sam se srušio u krevet svaki dan. Ovo je neka gadna viroza, doslovce me boli svaki dio tijela (istr. svaki kuščić), a to što sam hodao uokolo i nakisnuo kao idiot nije pomoglo. Spavao sam nestvarno puno, nevjerojatni umor.
Unatoč navodnoj nezaposlenosti, svi me nešta traže da napišem (pro bono, naravno), tako da na lageru imam nekoliko stvari za napraviti, ali jednostavno nemam snage. Pijem jeftini instant kapučino, gutam litre čaja, sinusi me ubijaju, mišići su mi bolni kao da sam maraton trčao, ako predugo gledam u ekran, oči me počnu boliti, šmrčem kao manijak. Tipično muško ponašanje. Jeremije mi. Kme, kme, kme. Kmečim kao križanac krajinske pobjegulje i SJW-a.
Čekam da Sabor donese povećanja poticaja za samozapošljavanje, pa da krenem u tu životnu avanturu. Valjda ću se do tada dići iz kreveta i ova će viroza otići u povijesti. Ovi siječnji su stvarno grozni, ne treba čovjek biti Đorđe Balašević da to shvati.
Čini mi se ...
Pero Panonski, po 877. put
Post je objavljen 19.01.2018. u 18:45 sati.