Pregled posta

Duhovna obnova Bratstva

Po svršetku Božićnog vremena, nakon kratke pauze u našim susretima ponovno smo se okupili pri samostanu Blaženog Augustina Kažotića kako bismo imali duhovnu obnovu. Časna sestra Ivana Pavla, dominikanka iz Kongregacije svetih Anđela Čuvara, prihvatila je naš poziv i došla k nama da bismo u subotu, 13. siječnja zajedno molili i razmatrali.

Tema duhovne obnove bila je u formi pitanja: tko je za mene Isus Krist?
Nakon zajedničke molitve jutarnje iz Časoslova sestra Ivana Pavla pročitala je pjesmu časnog sluge Božjeg nadbiskupa Fultona Sheena posvećenu Blaženoj Djevici Mariji. Budući da smo se sastali u Marijin dan, subotu, bilo je prirodno započeti razmatranje posvetom njoj.

Tijekom svojeg nagovora sestra Ivana Pavla postavila je mnoštvo pitanja za svakog od nas kako bi nas potakla da se držimo budnima u smislu Isusove upute: "Bdijte i molite!". Pitanja o našem pozivu i življenju koja si trebamo često postavljati, ali u svakodnevnici zaboravimo kako nam je važno stalno promišljati o njima. Ponudila je i nekoliko misli koje nam mogu poslužiti kao putokaz u izgradnji vlastitog duhovnog života.

Iz izrečenih pitanja, misli i uputa posebno izdvajam sliku o gradnji kuće. Naime, sestra Ivana Pavla istaknula je kako je gradnja duhovnog života slična izgradnji kuće ili zgrade. Ukoliko želimo napraviti veliku, visoku zgradu, potrebni su nam duboki i čvrsti temelji. Strpljivost koju ulažemo u gradnju temelja je odlučujuća za to kakvu ćemo zgradu na kraju uspjeti izgraditi. Ako temelji nisu čvrsti, onda je sve ono vidljivo - nestabilno. A temelj duhovnog života je paziti tko je u središtu našeg srca. Istaknula je kako mjesto Božjeg prijestolja u našem srcu baš nikad nije prazno - uvijek netko na njemu sjedi! Naša je zadaća bdjeti nad time da to mjesto Božjeg prijestolja ne preotmu stvorenja, nego da uvijek ostane rezervirano za Boga. Ako On sjedi na svome prijestolju, to će se odraziti i na naš pogled prema drugom čovjeku, jer ga više nećemo gledati svojim, nego Božjim očima: nećemo ga mjeriti prema sebi nego ćemo poštivati milost Božju da sa svakim ima osobni odnos i da ljude ne uspoređuje.

Na pitanje: "Zašto križ u životu?" sestra Ivana Pavla ponudila je dubok odgovor: zato što jedino preko križa možemo naučiti ljubiti poput Isusa. Čovjek jest sposoban za takvu ljubav!
Lijepo je i utješno znati da Božja ponuda za naš život nema rok trajanja: on stalno zove, stalno je spreman ući u susret s nama, čeka nas. Naša hladnoća i nezainteresiranost za njegovu ponudu nas zarobljuju u uvijek istim obrascima, uvijek istim grijesima. Potrebno je prihvatiti tu ponudu, pristati na Susret s Njim i dopustiti mu da nas mijenja. Kad pristanemo na Božji zahvat u sebi, dopuštamo si biti originalni, onakvi kakvim nas je on želio, i kao takvi postajemo posude milosti za ljude na svojem životnom putu.



Nakon nagovora, sestra nam je dala dragocjeno vrijeme tišine kako bismo u samoći razmatrali izrečeno. Potom smo zajedno pročitali liturgijska čitanja sljedećeg dana, II nedjelje kroz godinu, u kojima se posebno ističe Isusov odgovor Ivanovim učenicima na pitanje: "Učitelju, gdje stanuješ?". On ne daje direktan odgovor, nego traži njihov pristanak na susret: "Dođite i vidjet ćete!".

Uz misao svetog Franje Saleškog kako prava pobožnost obogaćuje sve u životu, sestra Ivana Pavla pozvala nas je da živimo svoje kršćanstvo u stalnoj povezanosti vjere i djela: to je utjelovljena Riječ u našem životu. Kako je u pjesmi nadbiskupa Sheena s početka Marija opisana kao navjestiteljica nebeskog plavetnila nade, postojanim življenjem svojeg kršćanstva i mi to postajemo jedni za druge! To je velika zadaća i velika nagrada nas koji želimo biti Božji ljudi.

Duhovnu obnovu smo završili molitvom i kratkim druženjem uz zajedničku želju da nam Gospodin providi još ovakvih susreta za okrepu duše!



s. Maja, o.p.l.



Post je objavljen 17.01.2018. u 12:29 sati.