Prije nekoliko dana pročitah post blogerice @ART-kristina u kojoj najavljuje svoju izložbu u njezinom rodnom gradu, a u gradu mog prebivališta, Čakovcu. Post je ukrasila slikom anđela i ta slika mi je neki dan, dok sam s družicom šetao Varaždinom, bila inspiracija za post pod ovim naslovom. Slike koje slijede pokazat će vam zašto je tome tako.
Evo, to je taj Anđeo, 'krivac' ovom postu.
Da je Varaždin Grad Anđela potvrđuje već i njegov Grb. Na modrom okruglom polju, koje je zlatom damascirano, stoji anđeo, obučen u odijelo smeđe boje. Anđeo ima žute vlasi i crvena krila, pa obim rukama drži kasnogotski štit koji je na donjoj strani zaokružen. U tome štitu, koji čini pravi grb Grada Varaždina, vidi se osam greda koje su izmjenice bijele i crvene boje. Oko cijeloga toga okrugloga polja, u kojem je opisana slika, nalazi se bijeli okvir s napisom: „Sigillum majus civatatis Varasdien“ – veliki pečat grada Varaždina.
A tu je i poznati Muzej anđela kojeg je osnovao slikar Željko Prstec koji živi i slika u Varaždinu, gdje čvrsto stoji svojim nogama u oblacima…
…a na čijim vratima stoji važna obavijest koja nam sve govori.
Ove dvije slike pokazuju da varaždinski anđeleki imaju smisla i za humor a ne samo za čuvanje Grada.
Prošećete li Gradom, srest će te na mnogo mjesta ova simpatična i draga stvorenja. Ja sam uhvatio jedan od njihovih sastanaka, ovaj put na balkonu palače Sermage. Da sam fotkao sva mjesta gdje se oni sastaju, post bi bio predug.
Ali, kako bi reklo u mnogim današnjim reklamama na TV, to nije sve!
U tom gradu, prije 57 godina, ovaj Mrgud, zvani Semper contra, sreo je Anđelicu koja mu je prije 49 godina postala i bračna družica.
E, sad da li je u tim godinama uvijek bila anđeo, o tome neću. Ipak, činjenica da ćemo slijedeće godine proslaviti pola stoljeće zajedničkog bračnog života pokazuje i dokazuje da je ipak bila više Anđeo nego…
U našu kuću nije unijela samo svoj nadaleko poznati osmjeh. Poklonila mi je i dva mala Anđela koji su izrasli u velike, a oni su se potrudili da nas oboje obdare s još pet malih Anđelčića.
Da bi se uvijek znalo koliko nas je, družica je kraj lustera ovjesila jedanaest kristalnih Anđelčića, za svakog od nas po jedan.
Za one pak, kojima je teško pogledati prema plafonu, na staroj šivaćoj mašini Mundlos, porazmjestila je drugu grupu tih ljupkih figurica.
I tako je jedan post blogerice @ART-kristina zaslužan za ovu malu priču o Anđelima u Gradu Anđela i o Anđelima u mojoj obitelji. I stoga joj hvala.
P.S.
Na molbu mog sina, oca unuka, maknuo sam post „Ne pada iver…“. On je mišljenja da je pismo previše osobno za objavu na Internetu. Vama dragi štioci, zahvaljujem na lijepim komentarima.
