Bojnik Fedor Trofimilović Djačenko – 187. streljačka (pješačka) pukovnija
Bojnik Fedor Trofimilović Djačenko rođen je 16. lipnja 1917. u ukrajinskom selu Betyagi (Veliki Krynki Globinskiy okrug, Poltava). Kako svaki snajperist ima svoj 'osobni potpis' (način rada) tako je i Djačenko razvio vlastite metode prikrivanja, skrivanja i obmanjivanja (maskiranja). Naime on se specijalizirao za lov na protivničke (njemačke) snajperiste.
Njegovo djetinjstvo, a kasnije i mladost nisu baš bili 'ružičasti'. Nakon završetka devet razreda, od 1934. bio je prisiljen teško raditi na lokalnim farmama, a kasnije je postao nadzornik u jednoj tvornici. Nema dostupnih podataka (najvjerojatnije su 'uništeni' kada je ušao u vojsku i postao Heroj Sovjetskog Saveza) kako je i zašto 1939. završio u zatvoru u gradu Norilsk.
Početkom napada na Sovjetski Savez Djačenko kaznu zamjenjuje za služenje u redovima Crvene Armije. Raspoređen je u 187. streljačka pukovnija 72. streljačke divizije 42. armije koja je u sastavu Lenjingradske skupine armija. Do srpnja 1943. Djačenko se hrabro bori i pokazuje značajne rezultate tijekom borbi za Lenjingrad.
Dobiva čin narednika i postaje zapovjednik snajperskog voda 187. streljačke pukovnije. Nakon višednevnog lova i nadmudrivanja s njemačkim snajperistom koji je nanio teške gubitke sovjetskim postrojbama 72. streljačke divizije Djačenko izlazi kao pobjednik, ali je u obračunu s njemačkim snajperistom ranjen.
Kada su ga pitali kako je bilo on je samo odgovorio: 'Hitlerovac je bio odličan, ali morao sam ga ubiti.' Za svoju izuzetnu vještinu potrage i eliminiranje protivničkih (njemačkih) snajperista Djačenko je primio orden Heroja Sovjetskog Saveza, red Crvene zvijezde, red Crvene zastave, a dodijeljen mu je i Križ za hrabrost zapadnih Saveznika.
Nakon oporavka u bolnici po zapovijedi zapovjednika armije više nije sudjelovao u lovu na protivničke snajpere nego je unaprijeđen u čin poručnika i povučen je u školu za obuku snajperista kao instruktor. Do tada je upisao 425 službenih pogodaka protivničkih snajperista i njihovih spinera (promatrača). Nakon rata još je 18 godina ostao u službi Crvene Armije.
Nakon umirovljenja ostao je živjeti u Lenjingradu (San Petersburgu) i to u zgradi koja je izgrađena na nekadašnjoj prvoj crti obrane Lenjingrada na mjestu obrambenih rovova (jugozapadna periferija Lenjingrada). Umro je 8. kolovoza 1995., a pokopan je na vojnom groblju Kovalevskoye San Petersburgu u aleji Heroja.
Post je objavljen 11.01.2018. u 16:02 sati.