Vjerovanje u boga je samo misao ili uvjerenje i nije samo živo beskonačno božansko .
Isusa Krista možemo promatrati kao povjesnu ličnost ili kao individualnost koja je bila svjesno povezana s božanskim,
ali i kao simbol ili ideju ili kao sklop religioznih uvjetovanih uvjerenja i značenja, koja su mu pridodana kao apstraktnom konceptu ili idealu, koji nije živo božansko, nego ljudska kreacija atributa i značenja, koja čovjeku pomažu da se ne osjeća samim, odvojenim i odbačenim od božanske cjelokupnosti.
Kršćanska religija kao i druge je bazirana na uvjerenjima ili na vjeri u određeni mentalni koncept Boga.
Znači to je zamišljena projekcija ili misao o božanskom, a ne samo božansko.
Kao da nam netko priča svoje iskustvo o putovanju u Indiju i mi ostajemo samo na uvjerenjima i riječima, slikama i opisima, koji su sačuvana memorija pravog putnika, zaleđena prošlost, bez da imamo direktno svoje iskustvo Indije. Vjerujemo u mentalnu apstrakciju Indije, bez da smo se sami usudili otputovati tamo.
Pošto uglavnom nema živog kontakta sa božanskim, religija se bazira na posredovanju svećenika, ritualima, moralnim pravilima, božjim zapovjedima i slično. Religija je kao i ostalo kreacija maloga ja, koje spas traži van sebe.
Svaka misao, koja ima neko značenje je u stvari odvojeni entitet. Što joj više dajemo energije tako taj entitet postaje moćniji .
Razmišljam što se to dešava u kršćanstvu, gdje ogroman broj ljudi hrani koncept Isusa Krista, ideju o Kristu, koja je postala zasebni entitet.
Ako zamišljeni iluzorni Krist preuzima naše grijehe, to nas uvjetuje da nikad ne preuzimamo odgovornost za sebe i svoj život i uvjek ostajemo u ovisnosti o takvom konceptu krista i zamišljenog odvojenog boga.
Tako se stvara grupni mentalni entitet nazvan krist .
On je izgrađen od ljudske energije i frekvencije misli, koje prosječan čovjek može proizvesti, od suza , plača i patnje, koje malo ja ne može probaviti.
Izgrađen je od ljudske zahtjevnosti, koja stalno nešto zahtjeva i moli.
Ljudi u ideju krista i boga ulažu svoju moć i energiju, a onda je kradu natrag kroz molitve i svoju zahtjevnost da im se pomogne i da ih se spasi te da im se ono što oni žele.
U crkve se odlazi kao u trgovinu da bi se nešto dobilo ili razmijenilo.
Crkva potiče i hrani uvjerenje, kako je spasenje moguće samo preko njenih posrednika i krista kao jedinog božjeg sina.
Tako se obeshrabljuje osobno buđenje i direktno božansko iskustvo cjelovitosti, koje je vječni dio i pravo svakoga.
Nije li to vampirizam da se čovječanstvo zakači na jedan zamišljeni entitet, makar i sa idealističkim značenjem.
U konceptu crkve i i tumačinjima boga je zarobljena ogromna količina energije svih ljudi, koji vide sebe kao male nemoćne griješnike.
Zato su jako moćna i snažna iskustva kršćanskih mistika, koji uspiju predati svoje malo ja višem božanskom.
Oni ga u stvari predaju svojoj ideji o božanskom, no za uzvrat dobivaju veliku količinu energije od zamišljenih entiteta, koju zovemo uslišena molitva.
To je energija, koja dolazi od entiteta zvanog Bog ili Krist, ne od beskonačnog božanskog, nego od entiteta, koji skuplja ogromnu moć svih ljudi.
Manji broj ljudi se zaista može prepustiti beskonačnom nezananom božanskom i dobiti iz bazena te ogromne zarobljene energije, pa ekonomija akumuliranja zarobljene energije ide u korist i na stranu bazena energije od ideja ili koncepta o Bogu ili crkvi.
Manje energije se potroši na uslišene molitve, jer se većina ne moli iskreno i predano i više energije ostaje u bazenu nadmočnog božanskog entiteta ili misli o bogu. Tako crkva ima i društvenu moć i obrazac hijerarhije autoriteta se preslikava u cijelom društvu.
Ne kažem da postoji samo ova horizontalna razmjena energija između mentalnih koncepata zvanih svetost.
To su mrtvi koncepti o zamišljenim značenjima božanskog, moralnog dobrog i zlog.
Malobrojniji svećenici i vjernici su zaista istinski povezani direkno s božanskim i iznad su iluzornih uvjerenja o božanskom. Oni žive u cjelovitosti i živi su božanski izraz. Oni su iznad religije i slobodni su od iluzije linearnog mentalnog uvjetovanja.
Moliti nekog drugog za ono što svi posjeduju, je dječija naivnost i potpuna distorzija.
U dualnoj priči mora postojati stalna borba boga i sotone. To su dualni mentalni koncepti u podjeli na dobro i zlo ili ono što je poželjno za malo ja ili opasno za njega.
Tako se igra igra duhovnog napredovanja i štovanja ideje o bogu, umjesto slobodnog življenja božanske sveukupne cjelovitosti, koja je svugdje i vječno.
Ljudi se uvjetuju da trebaju biti dobri poslušni, ponizni i tako se hrani navika prosuđivanja i osuđivanja onih koji to nisu. Petlja dualnog uvjetovanja i zakona uzroka i posljedice postaje sve deblja i gušća.
Ostaje se na uvjerenjima.
Nakon toga se bježi u drugačija uvjerenja u neke druge religije ili sekte ili duhovne puteve poput new agea, koji određuju razne duhovne tehnike i malo drugačije definicije božanskog.
Ljudi su na tzv duhovnom putu i stalno se vrte na nivou površnih petlji uvjerenja o božanskom i malo ja projecira prosvjetljenje ili postajanje boljim u nepostojeću iluzornu budućnost.
Ova godina je vrijeme eksponencijalnog buđenja iz uvjetovanosti i zarobljenosti u programima religije i programima duhovnosti i ostalim društvenim uvjetovanjima.
Sve veći broj ljudi se prekapča na božanski perpetum mobile, bezgranični izvor energije i mentalni koncepti, uvjerenja, značenja, definicije i entiteti, koje smo hranili nestaju, jer nikada niti nisu bili stvarni, nego samo mentalne projekcije ili dio ljudskog odvojenog sna.
Vrijeme je da prestanemo hraniti stari arhetip i entitet razapinjanja Isusa na križu, arhetip patnje, ubijanja, mučenja, kažnjavanja, mržnje prema onima, koji su razapeli pravednika i koji nisu "ispravni i stalne borbe sa grešnosti i nepravdom. Vrijeme je preuzimanja odgovornosti za svoj život, bez uvaljivanja svog izmišljenog križa nekome drugome.
Vrijeme je uskrsnuća !
Post je objavljen 04.01.2018. u 23:15 sati.