Marketing
Lutka
Obećah sebi da neću tijekom ili nakon svake pročitane knjige odmah o istoj pisati na blogu i tako vama koji me čitate na neki način nametati svoj književni izbor i mišljenje, koje ste naravno u stanju formirati i sami. S druge strane većina naslova koje pročitam toliko me se dojmi da poželim ipak natipkati ponešto o svakom od njih i tako nadograditi svoje i možda proširiti još nečije čitateljsko iskustvo. Tako je bilo i ovaj put s knjigom „Lutka“ albanskog pisca s pariškom adresom Ismaila Kadarea.
To je vrlo iskrena, intimna, nonfikcionalna, priča u kojoj glavnu ulogu ima piščeva pokojna majka. Prema njegovim riječima to je bila žena nižeg rasta, sitne građe, svjetlije puti, koju on uspoređuje s papirnatom lutkom, tako glavni lik nosi ime Lutka, na kojem autor inzistira kroz cijeli tekst. Obiteljska saga započinje u Đirokastri, albanskom gradu u kojem je Kadare rođen i odrastao. Na samom početku vraća se u godine prije svog rođenja kad je njegova majka, s jedva navršenih sedamnaest, došla živjeti u veliku kuću obitelji njegova oca, s kojim se tek nakon realizacije unaprijed ugovorenog vjenčanja upoznala. Za tu ogromnu kuću, punu soba reći će kasnije u više navrata kako je proždire. Osim kuće, na koju se čini se nikad nije do kraja navikla, ulazi u latentni dugotrajni sukob sa svekrvom, inteligentnom ženom teške naravi, koja snahu od samog početka važe, procjenjuje i drži na odstojanju. Iako je albansko društvo tog vremena u osnovi patrijarhalno, iz Kadareovih redaka da se iščitati i jedna primjesa specifičnog matrijarhata, osobito kad su u pitanju odnosi unutar kuće, gdje žene imaju glavnu riječ i njihovo mišljenje i odluke mogu biti presudne za članove obitelji.
Kad s vremenske distance govorimo ili pišemo o svojim roditeljima, osobito majci, emotivni smo i skloni idealiziranju. Nesvjesno fraziramo i ponavljamo se, izgovarajući ili ispisujući slične klišeje i zalazeći pri tom u patetiku, što je sve normalno i ljudski. Kadare vrlo spretno u maniri iskusnog i vrsnog prozaika uglavnom izbjegava taj rašireni pristup. Njegova Lutka puno je originalnije prikazana, što knjigu i autora svrstava u red posebnih, čak neobičnih. Čitatelj ima tako priliku svjedočiti i nekim njezinim naglašenim karakternim manama. Autor za svoju majku tvrdi da je psihološki i emotivno zauvijek ostala sedamnaestogodišnja djevojka, koja je pribjegla nekonvencionalnom odgoju i sinu svjesno dala slobodu kako bi se mogao razvijati u umjetničkom smislu. To je rano dalo rezultate, pa je autor brzo počeo pisati i objavljivati i u okviru izolirane komunističke Albanije već u mladosti privući pažnju i steći određenu slavu. U izrazito zatvorenoj diktaturi, u kojoj se važe svaki pokret i svaka izgovorena riječ, raznim, lucidnim, književnim tehnikama uspijevao je nekako nadmudriti cenzore i doći do čitatelja. Kao da je svojim javnim djelovanjem dugo trasirao sebi put u egzil, kojem je krajem osamdesetih godina, zbog sve otvorenijih kritika vlasti, pribjegao.
Iz Đirokastre i velike kuće obitelj se kasnije seli u Tiranu, u mali stan. Onako kako je velika kuća proždirala Lutku, skučeni stan je guši, pa cinik u pripovjedaču konstatira da je stalno progonjena. Sam pisac u to vrijeme studira u dalekoj Moskvi i u složenim, olovnim Staljinovim godinama pokušava napisati prvi roman. Kao pozornicu izabire rodni grad, s kojim tek nakon što se fizički iz njega daleko izmjestio, uspostavlja pravu emotivnu vezu i razumijevanje. Pisanje je u tim složenim vremenima ples po žici, i može praktički preko noći od autora učini heroja, kao što mu zbog jedne krivo protumačene rečenice može priskrbiti dugogodišnji zatvor. Kadare ipak u tim mutnim i opasnim vodama, punim doušnika i špijuna, dobro pliva i objavljuje zapažene knjige koje ga čine poznatim i slavnim.
Ovaj kratki roman nema čvrstu kronološku ni tematsku strukturu. Autor često zalazi u kratke esejističke rukavce u kojima portretira sebe, suprugu, oca i specifično albansko društvo unutar kojega je nastajao njegov književni rad. Jedan od tih pomalo filozofskih mikro-eseja je onaj u kojem kazuje kako su najbolji romani oni neispisani, koji su nastali i odigrali se u samo u piščevoj imaginaciji, ali su kao takvi vrlo živi i za njega osobno možda i značajniji od onih koje imamo priliku čitati. Ipak dva su motiva kojima se u knjizi stalno vraća, britak i slikovit portret majke i upečatljiva slika rodne kuće koja se na kraju tijekom adaptacije, pod teretom kamenog krova, urušava u požaru. Prije toga autor opisuje jednu pomalo nadrealnu scenu kad u kuću dolazi njegova supruga, i tamo je dočekuje iznenađenje, muški tradicionalni zbor njoj u čast pjeva staru albansku svadbenu pjesmu, ironično aludirajući na činjenicu da par nije imao ugovoreno vjenčanje, te je time na neki način dokinuo tradiciju i pokrenuo neminovni val modernizacije i napretka. Tako zadnja zabilježena tradicionalna svadba, u bogatoj tristogodišnjoj povijesti kuće i obitelji ostaje ona njegova oca i Lutke, kako je pisac uporno oslovljava.
Prema podacima iz biografije, ovo je posljednji iz bogatog opusa Kadareovih književnih uradaka, koje je tijekom duge spisateljske karijere objavio. Meni je to prvi susret s njegovim stvaralaštvom. Knjigu sam posudio slučajno, bez prethodnog znanja o autoru. Dobro, priznajem naišao sam nedavno Jergovićevu kolumnu u kojoj piše o njoj, ali to je bilo sve. Bilo bi zanimljivo pročitati i neki raniji naslov, ukoliko su objavljeni prijevodi, i tako ovaj pozicionirati unutar brojnog raznolikog opusa. Ne bi bilo prvi put da se radom nekog umjetnika upoznajem retrospektivno. „Lutka“ je primamljiva pozivnica na to možebitno čitateljsko putovanje.
Post je objavljen 03.01.2018. u 08:54 sati.