Pregled posta

Život na Nadagaskaru

Ovo ljeto smo na TV uredno pratili Pingvine s Madagaskara. Nekako sam emotivno vezana na pingvine. Svake zime, u ovo vrijeme, kad krene s onim bijelim i negativnim predznakom na temperaturnoj ploči, pod mojim prozorom prošeću pingvini. Ta divna bića u crno bijelom smokingu. Onako svečano i uspravno štujući svoje vrijeme. Vrijeme leda. Oni koji se jedini ugodno, prigodno i prirodno osjećaju u ništavnim zimskim temperaturama. Eh, da sam barem pingvin. Život na kontinentu bi bio puno lakši. Zima bi mi bila normalno stanje. A ovako ... Mogu samo sanjati i kroz snježni prozor pratiti veselo stupanje pingvina po zaleđenim gradskim jezgrama. Dok srca jako kuca kako bi se žarko, rado preselilo. Od zaleđenog prozora doma svog, na livade Nadagaskara. U tople južne krajeve. Na Madagaskaru je preko cijele godine od 23 do 30 Celzijevih stupnjeva. Zamisli, u ljetnim danima čak malo zahladi, na ugodnih 17 do 25. Taman za ugodno preživljavanje. Ali ne i za pingvine, tamo im je život omogućen (bar po temi crtića) tek i samo u Zoološkom vrtu. Da, tako se osjećam na kontinentu. Temperaturno neprilagođena i mentalno 'ukavezđena', emotivno razrađena i duhovno odlemljena. Kao pingvin u crtiću. Po prirodi svojoj kraju neprihvaćena.

I tako me od ovog ljeta nadalje proganja naslov blog posta – 'Život na Madagaskaru'. Šunja mi se kroz mozak, zastajkuje u raznim režnjevima, šunja se neuronima, vrluda sinapsama ali sadržajem ne rađa. Već samo naslovom kao crvenom maramom biku pred očima odvažno maše. Kako bi bilo lijepo živjeti na toplom Madagaskaru i ne glumiti kontinentalnog pingvina. Proganjao me je naslov pola godine. Za to vrijem sam mogla stvoriti i roman ali ne napisah ni slova. Čak ni barbu Gugla ne upitah – ma, kakav je uopće život na tom Madagaskaru? Ništa. Osim odluke da naslovu koji me proganja pristupim na drugi način – onako kako se to čini u toplim južnim krajevima. Pomalo. Vrag odnija prišu. Pa kako bude. Po temperaturama sudeći možda je to i pravi madagaskarski pristup. Pustila sam da poslije upornog naslova dopustim i madagaskarskim fragmentima da me posjećuju po etapama. Kako dođu. Pa će se jednog dana i taj život ispisati. Samo od sebe, kao da slažeš mozaik polomljenih djelića životnih nedaća, koje samo Stvaralac zna stvoriti u prelijepu sliku, te je nama običnim smrtnicima prepoznatljiva tek kad ju vidimo u njenom konačno uratku. Slijepljenu sliku svojih oronulih nadanja koja sja u novom sjaju, spremna za novi pogled. Novi početak na Nadagaskaru.

U međuvremenu….

Tamo negdje u rujnu. Gledala sam neki strani film. Francuski, njemački?! Nije tako ni bitno, jer ni cijelog filma nisam gledala. Ulovila sam insert.
Starija žena govori mlađoj: „To je kao na Madagaskaru. „
„A, bili ste tamo?“
„Ne.“
„Kako onda znate?“
„Čini mi se da tamo mora biti sve »colorful«.“
Pa, da. Kolibri, papagaji, životinje i biljke u žarkim bojama. Tamo mora da je sve u bojama. Zbogom crno-bijeli svijetu! Selim se u kolor varijantu. Mora da je jako lijepo živjeti u svijetu tako raznolikom i punom živih boja. Možda je nama Europljanima, naviknutima na crno-bijele varijante, ono tipa „ili si naš ili si protiv nas“, teško razumjeti, prihvatiti tu prirodnu činjenicu - u svijetu postoji šarenilo. Svijet je u bojama. Postoji imenica ptice i razne vrste te podvrste. Svaka od njih posebnih boja. Lijepa na svoj način. Šarenilo ptičjeg svijeta nas uvijek oduševljava. Kako je beskrajna mašta velikog Umjetnika, s koliko ljubavi i pažnje je izrađen svaki detalj kolibrovih krila. Divimo se ljepoti stvorenog u kojem vidimo ljepotu, dobrotu, toplinu i naklonost stvoritelja. Ljubav na djelu, koja nas iz stvorenog lika gleda dobrodušnim očima. Divimo se šarenim pticama, a ljude bojimo crno-bijelim bojama. Siva nam je najdraža, u magli i ništavilu osjećamo se nevidljivi, najmanje ranjivi. Kao u prirodi, žive boje više i jače privlače. Bude življe emocije.





Postoje razne vrste životinja. Svaka je na svoj način lijepa. Na Madagaskaru živi najveći broj endemskih vrsta. Rijetkog bilja i životinja, koje su preživjele sve kataklizme, pa i ove najnovije, ali samo u određenim uvjetima. Uvjeti življenja koji nam pomažu ne samo preživjeti, već živjeti u okruženju koje nas podupire u našem rascvjetu. Koje nam pomaže iskoristiti sve svoje datosti, pokazati svijetu ljepotu svoga lika stvorenog po utkanoj ljubavi u najmanji kutak svoga bića.

Zimi teško podnosim hladnoću. Čak i ljeti hladno more. Zima na mojoj koži ostavlja trag, bol je slična pri opekotini. Možda je ona mala, kao kad uhvatiš vruću ručicu posude, kad te vruća voda na brzo opari. Ništa strašno. Ali ipak zaboli. Hladnoća me boli. Hladnoća u svakom smislu. Zbog toga se ponekad pošalim na svoj račun, posebno u ovim zimskim danima, kad se siječanj razvuče i veljača traje kao tri najduža mjeseca skupa, tad sam spremna za hibernaciju. Kao svaka poštena čovječja ribica, rijetka endemska vrsta našeg kraškog svijeta. Taj Kras je krašan. Zbog uvjeta ljudskog nemara, krhkosti svog kostura čovječja ribica živi skriveno od svijeta, u dubinama. U za se optimalnim uvjetima. Zato povremeno hibernira, prespava zimu. Tako preživljava. I meni je ponekad potreban taj san, dugi zimski san. Prespavati uvjete življenja i hladnoću života. Ali na Madagaskaru je toplo. Tamo mi garant pingvini ne bi šetali ulicom. Tamo ne bih trebala, ni sanjala hibernaciju.

Tako je došao listopad. Kolegici sam ispričala kako me proganja naslov »Život na Madagaskaru«, a da o Madagaskaru pojma nemam, čak ni Gugla ne otvaram.
Začuđeno me je gledala, kao da joj prepričavam crtić o pingvinima, te rekla: »Moja školska drugarica udala se na Madagaskaru. Muž joj je od tamo. Sad žive ovdje ali bili su tamo. Kaže da je super. Ljudi su jako srdačni te su je toplo primili, prihvatili kao da je tamo odrasla.« Pričala mi je o tim odnosima, godinama daleko od ovih naših hladnih kontinentalnih. O onim ljudskim odnosima koji mirišu na ljeto. Kad se ljudi druže, kad su srdačni, kad paze i brinu jedni za druge, kad si nesebično pomažu. Kad se u zraku čuti ljubav. Do čovjeka. Uzdahnuh i sjetno prozborih: „I mi smo nekad poznavali takve odnose. Srdačne i tople, titraje ljudske ljubavi. Kad si sa strancem dijelio posljednju koricu kruha, krevet, i spajao kraj s krajem tražeći bogatstvo na nekom drugom mjestu. U srcu čovjeka. Onda su došla druga vremena. Blago se tražilo na svim drugim mjestima. Počelo je s apartmanizacijom prostora, kapitalizacijom kućnog budžeta, formalizacijom te formaldehidacijom odnosa.

U studenom sam ipak popustila radoznalosti i uguglala čarobnu, obojenu riječ - Madagaskar. Otok. S glavnim gradom smiješnog imena, gdje bi mogli živjeti: Anta, Nana, Rivo. Dok maštu nije rasparala naša profitom obojena kultura. Zapadnim očima bilo je zapisano: „Najsiromašnija država u Africi.“ Pobojano crno-bijelo. Procent bogatih i devet deset devet siromašnih. Ali biti najsiromašniji među siromašnima. Koja je to uvrnuta bogataška deklinacija. Između devet deset i devet vrsta siromaštva, upade ti prst u nazadniju na spektru crnih boja.
Ispada kao u vicu - Hebeš državu, kojoj je zapad Albanija. Deklinacija siromašnog. Biti najsiromašniji iz europske perspektive »punog dupeta« (oprostite na lošem francuskom) izgledalo je kao katastrofa većih omjera. Najmanje, nevrijedno življenja. Pri tom zaboravljajući ono za čovjeka najvažnije, kad smo kod tih deklinacija, da je puno važnije biti Čovjek nego imati čovjeka od novca. Ali ne, mi bogati Europljani imamo. Posjedujemo. Vlasništvo vršimo čak i nad komadićem plavog neba. Tako smo hladno pingvinski u imanju da zaboravljamo boje naših emocija, boje naših misli, nada, snova, sve šarenilo našeg djelovanja te djelujemo naviknuto, ukalupljeno, smrznuto, crno-bijelo: isključujuće. Čak i na spomen Madagaskara.

Ali koliko me upravo taj 'spomen' ne vara … Kroz život kročeći i upoznavajući ljude, uvijek su me lijepo i srdačno ugostili, toplo izgrlili i brižno mi jedini krevet u kući spremili ti siromašni. Tu nije bilo apartmanizacije po zadnjim dizajnerskim mjerilima, kapitalizacije malih uloženih snaga za veći profit, formalnog pozdrava i umrtvljenog odnosa do nepoznatog drugoga. Bili su to što jesu – ljudi. Možda samo obični ljudi, ali u svakom smislu Čovjek koji je mario za su-čovjeka. Bili su. I ničim nisu isticali svoje imanje naziva, titula, bankovnog računa. Možda je i sve to samo moja predrasuda. Ali sjećam se još. Sjećam se tih toplih odnosa, srdačnih zagrljaja, ljubavi u očima pri dolasku i odlasku, … Sjećam se tog bogatog života, kad su ljudi živjeli svoj emotivni i duhovno bogatiji život. Pamtim bogatstvo toplih emocija. Žarkih boja. Dok danas prevladavaju akvareli. Razvodnjene boje fokusirane na crno-bijele varijante.

U tom mozaičkom fragmentiranju dočekao me je i prosinac. O Madagaskaru ni riječi dok me je naslov pratio u stopu. Odlučila sam ga zamrznuti. Onako pingvinski staviti na led. Takav je bio plan - pustiti naslovu jednog nenapisanog posta da ga odnese kao ledenu santu. No, Santa to nije dao. Poslao mi je knjigu. O sljedbama ideja. Pa se je s njom vratio i »Život na Madagaskaru«. Ideja nije popuštala. Tjerala me je da opustim dnevne obaveze i ocrtam joj linije po bijelom papiru bloga.

Kraj je prosinca. Uskoro će Nova godina. Totalno sam ne spremna. Ni za Novu, ni za post. Pa ipak pišem post o životu na Madagaskaru iako tamo nikad nisam bila. O njemu ne znam skoro ništa, a zamisli pišem. Jer mi se ipak čini, imam taj neki suludi filing, ćutim u stomaku čudnovatu ćud krila leptira koji mi govori: Kako bi bilo divno ... Ma, predivno čak. Stupiti u Novu, kao u nepopisan roman o Životu na Nadagaskaru. Gdje su ljudi topli, srdačni i ljubazni. Gdje se poštuju sve boje. Gdje ljubav počinje i završava krunidbom kralja postolja i domovine svoje, Srca u Ljubavi. Gdje se zbog te velike i bezmjerne ljubavi čak i strance prihvaća kao najdraže svoje. Gdje toplina grije sve promrzle duše koje se razbuktaju u proljeće kao najljepše madagaskarsko cvijeće, živih, šarenih boja. Gdje ptice pjevaju najljepši spjev. Gdje čak i endemske, rijetke ljudske biljke, mogu ne samo preživjeti već i zadovoljno, sretno i dugovječno živjeti u svom prirodnom okruženju. Gdje su snovi, koliko god da su im mogućnosti realizacije u realnosti siromašne, toliko su bogati maštom u kojoj su najmogućnije ostvarivi. Tamo gdje je sve moguće. Takav bi život morao postojati i negdje ovdje na zemlji, možda u Nadagaskaru. Gdje se ljudi ne samo nadaju, već zadovoljno žive svoje tihe i potajne nade.

U nadolazećoj 2018. godini želim Vam život u bojama, ljubavi, sreći, zdravlju, zadovoljstvu, radosti, toplini,… Nađite put ka toplini doma svoga. Srcu u Ljubavi. Potražite zaboravljene snove i nade te ih začarobirajte maštom. Zaživite svoj osobni Život na Nada_gaskaru!










Post je objavljen 30.12.2017. u 10:35 sati.