Jucer i danas sjedim ili lezim, citam i ucim da jedna ulica za koju sam mislio da je poznajem kao svoj dzep nije samo tih stotinjak metara od Kaciceva trga do Velikih vrata, koji su doduse i meni bili nedostupni u djetinjstvu ranih 50-tih proslog stoljeca, kada sam iz moje Dalmatinske, sa strahom samo provirivao pored i preko zidica iznad Batine prodavaonice cipela na veliki svijet trga sa kojega sam poznavao samo zvuk zvona crkve Sv. Marka, a i sredinom tog desetljeca kada sam se vec smucao djardinom i jeo crvene bobice, penjao se na cesmu sakrivajuci se u igri sakrivalaca, spustao na pazar i umiruci od straha odustao od ulaza u apoteku kako bih zatrazio "petelemabone". Tek 60-tih, ili je to ipak bilo koju godinu ranije, kada sam dovoljno stasao da ponesem kantu od 5 litara, otac bi me poslao na pumpu, tamo na kraju svijeta iza Donelijeve kuce, da mu donesem benzin za ciscenje masina. Spustio bih glavu, skupio hrabrost i saku s novcem u dzepu kratkih hlaca, i zurio kao da me vrag tjera makadamom nepoznate ulice i dalje ceste koja je spajala moj grad sa Splitom.
Kako sam odrastao sve sam cesce prolazio njome i jednog ljeta, mozda '69, a pisac Kavalarica bio je tada sasvim mali, cak i svakog praskazorja vozeci kruh u Nedinu prodavaonicu. I mislio da joj znam svaki centimetara i svaki zid kojeg sam ponekad i grebao retrovizorima u ljetnjoj prometnoj guzvi i pored nepropisno parkiranih vozila. Mislio do jucer i shvatio da sam bio potpuni stranac tamo i da je bilo kutaka u koje nikada zavirio nisam, da u svojim brzim prolascima nisam obracao paznju ni na stvari koje sam mogao vidjeti niti na ljude koji su je cinili onakvom kakvu sada pokusavam iz prostorne i vremenske daljine vidjeti.Zato cu negdje na 200-stotoj stranici zaklopiti stivo, pustiti da se dojmovi slegnu, odlutati u moju Dalmatinsku sve od Djordja i babe Bose pa do Djine i Miskovoga dvora (nes ti; sve skupa 20 - 30 metara) i nastaviti kada budem sposoban apsorbirati sve te utiske kojima me je Marino zapljusnuo.
Post je objavljen 28.12.2017. u 12:59 sati.