Materijalno posjedujemo. Duhovno imamo. Jednostavno je i razumljivo. Kad i kako sam to naučila? Onoga dana ili trenutka, svejedno, kad sam analizirajući sebe naučila i svoje mane. I greške koje sam napravila.
Jedino prava ljubav prašta. I voli. I postoji. I opstaje.
Svaki dan donosi nešto novo, nešto nepredviđeno. Kako se snalazimo, kako događaje proživljavamo, kakav trag ostavljaju? Što naučimo? Da smo mogli drugačije, da smo mogli lakše, znamo tek onda kada i ako nađemo odgovore. Najjednostavniji su odgovori koji se nude sami po sebi. Nismo ih svjesni.
Život je sam po sebi jednostavan. Ne traži, a daje puno. Stvar svakoga posebno hoće li jednostavne stvari zakomplicirati te samim time tražiti i odgovore, ne u jednostavnim, nego višim sferama.
Niti svjesno, niti nesvjesno, nitko od nas ne može utjecati na slijed događanja u životu. Bit će baš tako kako mora biti. Ma koliko bili svjesni, neke događaje ili ono što nam život donese, ne možemo i ne želimo ni razumjeti, ni prihvatiti. To je jednostavno ljudski. Tada se pitate, tražite odgovore, nadate se. U tim i takvim trenucima želite što prije i što brže danas promijeniti u sutra. Želite o onome danas što prije pričati kao o onome jučer. Previše htijenja, previše požurivanja, onoga što se ne može mijenjati ni produživati, izazove takvu nemoć, da se jednostavno izgubite u vrtlogu jučer, danas i sutra. Niste svjesni da je bilo, da jest i da će možda biti. Onda si predbacujete i pitate se da je jučer izgledalo drugačije, danas bi bilo bolje, sutra izglednije. Kad naučimo da je sve baš tako kako mora biti, onda naučimo kako je važno biti svjestan postojanja u trenutku.
To je jednostavan način učenja. Što, kako, koliko i na koji način naučimo, u konačnici nije ni važno. Ono što je bilo, ono što ima istinsku vrijednost je svjesnost naučenoga
Post je objavljen 25.12.2017. u 21:19 sati.