Stiže mi Vlak na peron. Lampica već mu se žari.
Moj Vlak je crn i ima crna stakla sa strane.
Putujem... Žarko želim ponijeti gomilu stvari.
O, ponio bih sobom sve što u oko stane.
Pokrivam sve u oku vodopijinim cvijetom.
Koljenom nagazujem, al to dovoljno nije.
Nešto odvadit moram (a sve mi, sve mi sveto).
Što ću? Bacam napolje… latice vodopije.
Međutim, ma koliko pojačavao stisak,
Što je u oku jedva na okupu se drži.
Dok mozak već mi para lokomotive pisak,
Škripa kočenja stiže do koštane mi srži.
Moj Vlak je samo za me. I hladan je do bola.
A vožnja koju vozi i prva je i zadnja.
Od putničkih vagona on ima kušet kola.
Sve ostalo je samo tek logistička pratnja.
Dolazak Vlaka prati samrtna tutnjavina,
A put kroz vrijeme mu je tunelski crvotočan.
Pred njim su dvije, za njim… samo jedna je šina.
Stiže bez reda vožnje, a na sekundu točan.
Moj crni Vlak je čudan. Iz čudnih stiže sfera.
I što je čudno, vozi samo u jednom pravcu.
On nema strojovođe. On nema konduktera.
On vožnju završava - na ranžirnom rukavcu.
U mom je Vlaku crno. Crno, kao u rogu.
A suviše je toga što htjelo bi u zjene.
Zatvaram vjeđe, ali… zaklopit ih ne mogu.
I tako Vlak već kreće… a vjeđe otvorene.
Je li to neko svjetlo?... Je li to li ruka neka?
Je li to tvoja ruka sa druge strane međe?
U sad već mrtvom tijelu, SAE još uvijek čeka,
Tu tvoju nježnu ruku da zatvori mu vjeđe.
Post je objavljen 22.12.2017. u 14:28 sati.