Ove godine ponovit će se od prošle: zamrznuti prozori. Jesu li ono drozdovi? Zima je užasna, došli su kljucati natrulo ili osušeno grožđe i jabuke na snijegu niz dvorište.
Gotovo da bih rekao da smo siromašni. Božić ima okus svemira. Bar nam neće biti hladno. I valjda nećemo biti gladni. Prošle godine sam namjeravao za sljedeći Božić kupiti novi nakit za drvce. Sada... Je li mi više stalo? Što je ta blokada u meni koju bih trebao ubiti? Osoba za kojom sam u potjeri?
- Ikare, zima će te očuvati! – reče mi Dedal.
- Da – reče mi Dedal. – Tvoja mala je sama Andromeda.
- Dakle, njoj su spjevane Scarborough Fair i Song For The Asking i I Do It For Your Love?
Prije nego što smo zatočeni u labirintu, padoh jedne zime sa saonica i gadno natukoh trticu.
Sada pada kiša. Noć. zazivam sliku da mi se javi u snovima jer bilo je to tako davno, ni lica ti se ne sjećam, osim da ti oči ne bjehu plave. U kojem obliku ove zime dolaziš, Andromedo? Kakve boje će ti biti oči? Hoće li biti okrugle? Koliko ćeš imati godina? Kakvu kosu? Povodim se za Rachel iz Bladerunnera. Ultimativna. Unatoč tvojim aluzijama, Dedale, ne vjerujem da je to čak Andromeda! Nije li ona iz druge bajke?
Uspinjem se uz ovo sluzavo brdo u natrijevoj rasvjeti i pluća mi se paraju od kašlja, što zbog napora, što zbog cigarete. Što će se dogoditi kada dođem do križa s drevnim podnapisom? Kiša je i nitko se ne ševi na odrivnoj ravnini. Ne želim biti tako sam – kao Dedal. Moja nova krila se ne tale na suncu, ali nova opasnost je drukčije prirode:“Ne skači po noći!“
Ja ne mogu čekati! Ja se ne mogoh suzdržati da prejedrim pedeset kilometara. Do tvojih usana...
- Sebastijane! – reče mi moj demon. – Znaš li da ti lažu? Ti imaš svoj gol i nema potrebe da se kolebaš. Znaš i sam da ona ne može biti senzacionalna kao, kao... Božić, ali možda kupiš zelene kuglice za bijelo plastično drvce. Njene oči možda budu isto zelene... Leti! Leti!
- Svarože! Daj mi letjeti s tobom da vidimo bijelog svijeta!
- Čekati ti ćeš!
- Trebam te, Dedale – prošuštah preko mobitela. Bio je brz i probdjesmo u autu. Poštovao je moje ludilo. I dočekasmo jutarnju maglu.
- Lud si ako se sada rineš! – reče D.
- Kiša je prestala, Sunce je bijelo, skoknimo po burek, dakle! Pa čekamo...
- Pojedemo burek i čekaj sam, imam pametnijeg posla...
Tako i bje.
Ja i Svarog, nad Ivaninim gradom. Zabacujemo udice za ljude. „Učinit ću vas ribarima ljudi!“ Prebacujem se u sanjanje i skačem prema gradu. Letim poput leteće vjeverice. Prvi put sam uspio! To je nešto što sam oduvijek želio! Letim poput vrane, samo se ne mogu primiti nogama. I završavam u visokim čempresima na groblju. Moja krv kaplje po blatu. Jedna gospođa vrišti. „Venerina muholovka“, zadnja misao prije nego što su me skinuli. Nisam imao puno štete. Na koncu sam završio na psihijatriji.
- I kažete da ste letjeli? – upita psihijatrica u bijeloj kuti, dok sam gledao u krovnom prozoru snježnu mećavu.
- Da, uistinu sam mislio da jesam, ali što se onda dogodilo?
- I mi bismo to voljeli znati... Ali ako nam vi sami ne možete reći... morat ćemo pustiti to... Nego, kako se sada osjećate?
- Život... požuda... slobodoumnost...
- Molim?
- Mislio sam da ću pronaći ljubav svojeg života.
- Nekakvim skokom?
Snijeg tiho pada. O, kako divno pada. Tako tiho pada...
- Žao mi je, morat ćete Božić provesti ovdje...
Otvaram malu, kockastu, ručno napravljenu, kutijicu i unutra je plastična, metalik-zelena kuglica za drvce. Od moje male nećakinje.
Ne mogu spavati. Zora je pred drvcem u hladnoj prostoriji. Okrećem se. Netko bdije sa mnom. Nisam uzalud skočio.
Post je objavljen 21.12.2017. u 15:41 sati.