Ništa ljude tako snažno ne veže
kao zla što su ih jedni drugima počinili,
i ništa tako dosljedno, ustrajno i toplo ne grije
njihove krhke i već osušene duše
kao malen a stvaran pakao što ga zajedno godinama izgradiše.
Ništa, baš ništa.
Niti maštanja o nekoj navodno zasluženoj i zasebnoj sreći,
niti vrijeme što bi i najhrabrijeg jahača ustrašilo svojom okrutnošću i tijekom,
niti ljudi što oko njih umiru i nestaju u masama kroz dane i godine i ratove.
Ništa, baš ništa.
On je Njoj, pokorno i vjerno, s pjesmama o vedrini i suncu na usnama, zidao stranice te sjenovite i pljesnive nastambe
svojim teškim i tamnim nedjelima na koja je očima punim suza pristajala.
Ona je Njemu, sigurno i odano, podupirala baš svaki od novih zidova,
da nijedan ukoso ne završi nedosegnut stropom od čežnji i razočaranja
i da svaki pomno obložen, ispunjen i posvećen bude
Njenim oštrim i bolnim riječima o gubitku i besmislu.
Tako da svake večeri koja im je do kraja vremena Njihova suđena,
pored sveg prokletstva, čemera i patnje što negdje u kutu tih zidova čuče,
ako ne u svakom času, a ono barem pri nerijetkim susretima, dolascima i dogovorima što ih se dosljedno drže,
pronađu iznova istinski smisao
u svakom novom pogledu, dodiru ili riječi
što ih s punim posvećenjem, spokojem i sasvim neočekivanom radošću
jedno drugome često upute.
Post je objavljen 14.12.2017. u 16:55 sati.